Matthew 22.15-23.39 (Gospel, Bridegroom)

15Tada otidoše fariseji i naèiniše vijeæu kako bi ga uhvatili u rijeèi. 16I poslaše k njemu uèenike svoje s Irodovcima, te rekoše: uèitelju! znamo da si istinit, i putu Božijemu zaista uèiš, i ne mariš ni za koga, jer ne gledaš ko je ko. 17Kaži nam dakle šta misliš ti? treba li dati haraè æesaru ili ne? 18Razumjevši Isus lukavstvo njihovo reèe: što me kušate, licemjeri? 19Pokažite mi novac haraèki. A oni donesoše mu novac. 20I reèe im: èij je obraz ovaj i natpis? 21I rekoše mu: æesarev. Tada reèe im: podajte dakle æesarevo æesaru, i Božije Bogu. 22I èuvši diviše se, i ostavivši ga otidoše. 23Taj dan pristupiše k njemu sadukeji koji govore da nema vaskrsenija, i upitaše ga 24Govoreæi: uèitelju! Mojsije reèe: ako ko umre bez djece, da uzme brat njegov ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu. 25U nas bješe sedam braæe; i prvi oženivši se umrije, i ne imavši poroda ostavi ženu svoju bratu svojemu. 26A tako i drugi, i treæi, tja do sedmoga. 27A poslije sviju umrije i žena. 28O vaskrseniju dakle koga æe od sedmorice biti žena? jer je za svima bila. 29A Isus odgovarajuæi reèe im: varate se, ne znajuæi pisma ni sile Božije. 30Jer o vaskrseniju niti æe se ženiti ni udavati; nego su kao anðeli Božiji na nebu. 31A za vaskrsenije mrtvijeh nijeste li èitali što vam je rekao Bog govoreæi: 32Ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego živijeh. 33I èuvši narod divljaše se nauci njegovoj. 34A fariseji èuvši da posrami sadukeje sabraše se zajedno. 35I upita jedan od njih zakonik kušajuæi ga i govoreæi: 36Uèitelju! koja je zapovijest najveæa u zakonu? 37A Isus reèe mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. 38Ovo je prva i najveæa zapovijest. 39A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. 40O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci. 41A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus 42Govoreæi: šta mislite za Hrista, èij je sin? Rekoše mu: Davidov. 43Reèe im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreæi: 44Reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 45Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin? 46I niko mu ne mogaše odgovoriti rijeèi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više.

1Tada Isus reèe k narodu i uèenicima svojima 2Govoreæi: na Mojsijevu stolicu sjedoše književnici i fariseji. 3Sve dakle što vam reku da držite, držite i tvorite; ali što oni èine ne èinite; jer govore a ne èine. 4Nego vežu bremena teška i nezgodna za nošenje, i tovare na pleæa ljudska; a prstom svojijem neæe da ih prihvate. 5A sva djela svoja èine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima. 6I traže zaèelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, 7I da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: ravi! ravi! 8A vi se ne zovite ravi; jer je u vas jedan ravi Hristos, a vi ste svi braæa. 9I ocem ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan otac koji je na nebesima. 10Niti se zovite uèitelji; jer je u vas jedan uèitelj Hristos. 11A najveæi izmeðu vas da vam bude sluga. 12Jer koji se podiže, poniziæe se, a koji se ponižuje, podignuæe se. 13Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zatvorate carstvo nebesko od ljudi; jer vi ne ulazite niti date da ulaze koji bi htjeli. 14Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što jedete kuæe udovièke, i lažno se Bogu molite dugo; zato æete veæma biti osuðeni. 15Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što prehodite more i zemlju da bi prisvojili jednoga, i kad ga prisvojite, èinite ga sinom paklenijem udvoje veæijem od sebe. 16Teško vama voði slijepi koji govorite: ako se ko kune crkvom ništa je; a ko se kune zlatom crkvenijem kriv je. 17Budale slijepe! šta je veæe, ili zlato, ili crkva koja zlato osveti? 18I ako se ko kune oltarom ništa je to, a koji se kune darom koji je na njemu kriv je. 19Budale slijepe! šta je veæe, ili dar, ili oltar koji dar osveti? 20Koji se dakle kune oltarom, kune se njim i svijem što je na njemu. 21I koji se kune crkvom, kune se njom i onijem koji živi u njoj. 22I koji se kune nebom, kune se prijestolom Božijem i onijem koji sjedi na njemu. 23Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što dajete desetak od metvice i od kopra i od kima, a ostaviste što je najpretežnije u zakonu: pravdu i milost i vjeru; a ovo je trebalo èiniti i ono ne ostavljati. 24Voði slijepi koji ocjeðujete komarca a kamilu proždirete. 25Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što èistite spolja èašu i zdjelu a iznutra su pune grabeža i nepravde. 26Fariseju slijepi! Oèisti najprije iznutra èašu i zdjelu da budu i spolja èiste. 27Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okreèeni grobovi, koji se spolja vide lijepi a unutra su puni kostiju mrtvaèkijeh i svake neèistote. 28Tako i vi spolja se pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja. 29Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zidate grobove prorocima i krasite rake pravednika, 30I govorite: da smo mi bili u vrijeme svojijeh otaca, ne bismo s njima pristali u krv proroka. 31Tijem samo svjedoèite za sebe da ste sinovi onijeh koji su pobili proroke. 32I vi dopunite mjeru otaca svojijeh. 33Zmije, porodi aspidini! kako æete pobjeæi od presude u oganj pakleni? 34Zato evo ja æu k vama poslati proroke i premudre i književnike; i vi æete jedne pobiti i raspeti, a jedne biti po zbornicama svojima i goniti od grada do grada, 35Da doðe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji od krvi Avelja pravednoga do krvi Zarije sina Varahijna, kojega ubiste meðu crkvom i oltarom. 36Zaista vam kažem da æe ovo sve doæi na rod ovaj. 37Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! koliko puta htjeh da skupim èeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliæe svoje pod krila, i ne htjeste! 38Eto æe vam se ostaviti vaša kuæa pusta. 39Jer vam kažem: neæete mene vidjeti otsele dok ne reèete: blagosloven koji ide u ime Gospodnje.

Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel, Annunciation)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Ezekiel 1.21-28 (-2.1 LXX) (6th Hour)

21Kad one iðahu, iðahu i oni; i kad one stajahu, stajahu i oni; i kad se one podizahu od zemlje, podizahu se i toèkovi prema njima, jer duh životinjski bješe u toèkovima. 22A nad glavama životinjama bijaše kao nebo, po viðenju kao kristal, strašno, razastrto ozgo nad glavama njihovijem. 23A pod tijem nebom bijahu im krila pružena, jedno prema drugom, a dva krila svakoj pokrivahu tijelo. 24I èujah huku krila njihovijeh kad iðahu kao da bješe huka velike vode, kao glas svemoguæega i kao graja u okolu; i kad stajahu, spuštahu krila. 25I kad stavši spuštahu krila, èujaše se glas ozgo iz neba, koje bijaše nad glavama njihovijem. 26I ozgo na onom nebu što im bijaše nad glavama, bijaše kao prijesto, po viðenju kao kamen safir, i na prijestolu bijaše po oblièju kao èovjek. 27I vidjeh kao jaku svjetlost, i u njoj unutra kao oganj naokolo, od bedara gore, a od bedara dolje vidjeh kao oganj i svjetlost oko njega. 28Kao duga u oblaku kad je kiša, taka na oèi bijaše svjetlost unaokolo. To bijaše viðenje slave Božje na oèima; i kad vidjeh, padoh na lice svoje, i èuh glas nekoga koji govoraše.

Exodus 2.5-10 (Vespers)

5A kæi Faraonova doðe da se kupa u rijeci, i djevojke njezine hodahu kraj rijeke; i ona ugleda kovèežiæ u trsci, i posla dvorkinju svoju te ga izvadi. 6A kad otvori, vidje dijete, i gle, dijete plakaše; i sažali joj se, i reèe: to je Jevrejsko dijete. 7Tada reèe sestra njegova kæeri Faraonovoj: hoæeš li da idem da ti dozovem dojkinju Jevrejku, da ti doji dijete? 8A kæi Faraonova reèe joj: idi. I otide djevojèica, i dozva mater djetinju. 9I kæi Faraonova reèe joj: uzmi ovo dijete, i odoj mi ga, a ja æu ti platiti. I uze žena dijete i odoji ga. 10A kad dijete odraste, odvede ga ka kæeri Faraonovoj, a ona ga posini; i nadjede mu ime Mojsije govoreæi: jer ga iz vode izvadih.

Job 1.13-22 (Vespers)

13A jedan dan kad sinovi njegovi i kæeri njegove jeðahu i pijahu vino u kuæi brata svojega najstarijega, 14Doðe glasnik Jovu i reèe: volovi orahu i magarice pasijahu pokraj njih, 15A Saveji udariše i oteše ih, i pobiše momke oštrijem maèem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 16Dok ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: oganj Božji spade s neba i spali ovce i momke, i proždrije ih; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 17Dokle ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: Haldejci u tri èete udariše na kamile i oteše ih, i pobiše momke oštrijem maèem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 18Dokle ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: sinovi tvoji i kæeri tvoje jeðahu i pijahu vino u kuæi brata svojega najstarijega; 19A to vjetar velik doðe ispreko pustinje i udari u èetiri ugla od kuæe, te pade na djecu i pogiboše; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 20Tada usta Jov i razdrije plašt svoj, i ostriže glavu, i pade na zemlju i pokloni se, 21I reèe: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go æu se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje. 22Uza sve to ne sagriješi Jov, niti reèe bezumlja za Boga.

Exodus 3.1-8 (Vespers, Annunciation)

1A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i doðe na goru Božiju Horiv. 2I javi mu se anðeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. 3I Mojsije reèe: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. 4A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reèe: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. 5A Bog reèe: ne idi ovamo. Izuj obuæu svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. 6Još reèe: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. 7I reèe Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i èuh viku njegovu od zla koje mu èine nastojnici, jer poznah muku njegovu. 8I siðoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teèe, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji.

Proverbs 8.22-30 (Vespers, Annunciation)

22Gospod me je imao u poèetku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. 23Prije vijekova postavljena sam, prije poèetka, prije postanja zemlje. 24Kad jošte ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. 25Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila; 26Još ne bješe naèinio zemlje ni polja ni poèetka prahu vasiljenskom; 27Kad je ureðivao nebesa, ondje bijah; kad je razmjeravao krug nad bezdanom. 28Kad je utvrðivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; 29Kad je postavljao moru meðu i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji; 30Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda;

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Annunciation)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Annunciation)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

Matthew 24.36-26.2 (Gospel, Presanctified)

36A o danu tome i o èasu niko ne zna, ni anðeli nebeski, do otac moj sam. 37Jer kako što je bilo u vrijeme Nojevo tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 38Jer kako što pred potopom jeðahu i pijahu, ženjahu se i udavahu do onoga dana kad Noje uðe u kovèeg, 39I ne osjetiše dok ne doðe potop i odnese sve; tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 40Tada æe biti dva na njivi; jedan æe se uzeti, a drugi æe se ostaviti. 41Dvije æe mljeti na žrvnjevima; jedna æe se uzeti, a druga æe se ostaviti. 42Stražite dakle, jer ne znate u koji æe èas doæi Gospod vaš. 43Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koje æe vrijeme doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 44Zato i vi budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij. 45Ko je dakle taj vjerni i mudri sluga kojega je postavio gospodar njegov nad svojima domašnjima da im daje hranu na obrok? 46Blago tome sluzi kojega došavši gospodar njegov naðe da izvršuje tako. 47Zaista vam kažem: postaviæe ga nad svijem imanjem svojim. 48Ako li taj rðavi sluga reèe u srcu svome: neæe moj gospodar još zadugo doæi; 49I poène biti svoje drugare, i jesti i piti s pijanicama; 50Doæi æe gospodar toga sluge u dan kad se ne nada, i u èas kad ne misli. 51I rasjeæi æe ga napola, i daæe mu platu kao i licemjerima; ondje æe biti plaè i škrgut zuba.

1Tada æe biti carstvo nebesko kao deset djevojaka koje uzeše žiške svoje i iziðoše na susret ženiku. 2Pet od njih bijahu mudre a pet lude. 3I lude uzevši žiške svoje ne uzeše sa sobom ulja. 4A mudre uzeše ulje u sudovima sa žišcima svojima. 5A buduæi da ženik odocni, zadrijemaše sve, i pospaše. 6A u ponoæi stade vika: eto ženika gdje ide, izlazite mu na susret. 7Tada ustaše sve djevojke one i ukrasiše žiške svoje. 8A lude rekoše mudrima: dajte nam od ulja svojega, jer naši žišci hoæe da se ugase. 9A mudre odgovoriše govoreæi: da ne bi nedostalo i nama i vama, bolje je idite k trgovcima i kupite sebi. 10A kad one otidoše da kupe, doðe ženik, i gotove uðoše s njim na svadbu, i zatvoriše se vrata. 11A poslije doðoše i one druge djevojke govoreæi: gospodaru! gospodaru! otvori nam. 12A on odgovarajuæi reèe im: zaista vam kažem: ne poznajem vas. 13Stražite dakle, jer ne znate dana ni èasa u koji æe sin èovjeèij doæi. 14Jer kako što èovjek polazeæi dozva sluge svoje i predade im blago svoje; 15I jednome dakle dade pet talanta, a drugome dva, a treæemu jedan, svakome prema njegovoj moæi; i otide odmah. 16A onaj što primi pet talanta otide te radi s njima, i dobi još pet talanta. 17Tako i onaj što primi dva dobi i on još dva. 18A koji primi jedan otide te ga zakopa u zemlju i sakri srebro gospodara svojega. 19A po dugom vremenu doðe gospodar tijeh sluga, i stade se raèuniti s njima. 20I pristupivši onaj što je primio pet talanta, donese još pet talanta govoreæi: gospodaru! predao si mi pet talanta; evo još pet talanta ja sam dobio s njima. 21A gospodar njegov reèe mu: dobro, slugo dobri i vjerni! u malom bio si mi vjeran, nad mnogijem æu te postaviti; uði u radost gospodara svojega. 22A pristupivši i onaj što je primio dva talanta reèe: gospodaru! predao si mi dva talanta; evo još dva talanta ja sam dobio s njima. 23A gospodar njegov reèe mu: dobro, slugo dobri i vjerni! u malom bio si mi vjeran, nad mnogijem æu te postaviti; uði u radost gospodara svojega. 24A pristupivši i onaj što je primio jedan talant reèe: gospodaru! znao sam da si ti tvrd èovjek: žnješ gdje nijesi sijao, i kupiš gdje nijesi vijao; 25Pa se pobojah i otidoh te sakrih talant tvoj u zemlju; i evo ti tvoje. 26A gospodar njegov odgovarajuæi reèe mu: zli i ljenivi slugo! znao si da ja žnjem gdje nijesam sijao, i kupim gdje nijesam vijao: 27Trebalo je dakle moje srebro da daš trgovcima; i ja došavši uzeo bih svoje s dobitkom. 28Uzmite dakle od njega talant, i podajte onome što ima deset talanta. 29Jer svakome koji ima, daæe se, i preteæi æe mu; a od onoga koji nema, i što ima uzeæe se od njega. 30I nevaljaloga slugu bacite u tamu najkrajnju; ondje æe biti plaè i škrgut zuba. 31A kad doðe sin èovjeèij u slavi svojoj i svi sveti anðeli s njime, onda æe sjesti na prijestolu slave svoje. 32I sabraæe se pred njim svi narodi, i razluèiæe ih izmeðu sebe kao pastir što razluèuje ovce od jaraca. 33I postaviæe ovce s desne strane sebi, a jarce s lijeve. 34Tada æe reæi car onima što mu stoje s desne strane: hodite blagosloveni oca mojega; primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta. 35Jer ogladnjeh, i daste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; gost bijah, i primiste me; 36Go bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i obiðoste me; u tamnici bijah, i doðoste k meni. 37Tada æe mu odgovoriti pravednici govoreæi: Gospode! kad te vidjesmo gladna, i nahranismo? ili žedna, i napojismo? 38Kad li te vidjesmo gosta, i primismo? ili gola, i odjenusmo? 39Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i doðosmo k tebi? 40I odgovarajuæi car reæi æe im: zaista vam kažem: kad uèiniste jednome od ove moje najmanje braæe, meni uèiniste. 41Tada æe reæi i onima što mu stoje s lijeve strane: idite od mene prokleti u oganj vjeèni pripravljeni ðavolu i anðelima njegovijem. 42Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; 43Gost bijah, i ne primiste me; go bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne obiðoste me. 44Tada æe mu odgovoriti i oni govoreæi: Gospode! kad te vidjesmo gladna ili žedna, ili gosta ili gola, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo te? 45Tada æe im odgovoriti govoreæi: zaista vam kažem: kad ne uèiniste jednome od ove moje male braæe, ni meni ne uèiniste. 46I ovi æe otiæi u muku vjeènu, a pravednici u život vjeèni.

1I kad svrši Isus rijeèi ove, reèe uèenicima svojima: 2Znate da æe do dva dana biti pasha, i sina èovjeèijega predaæe da se razapne.

The Annunciation of Our Most Holy Lady, the Theotokos and Ever-Virgin Mary

When Mary the Virgin was about fourteen years old, the Archangel Gabriel came to Joseph’s dwelling, where she was living, and said to her, ‘Rejoice, thou Full of Grace, the Lord is with thee: blessed art thou among women.’ Receiving assurance that she had been chosen to be the Mother of God Himself, she answered in humility, ‘Behold the handmaid of the Lord; be it unto me according to thy word.’ Immediately, the Holy Spirit came upon her, the power of the Most High overshadowed her, and the Incarnation, long awaited by the whole creation, took place: He who contains the whole universe consented to be contained in the womb of one woman, the most holy Theotokos.

The Church teaches us that it was within the holy Virgin’s power to refuse the divine conception: her knowing and willing acceptance, the consummation of the faith of the whole righteous remnant of Israel, shows us that our very salvation is the fruit of the cooperation (synergia) of human faithfulness with God’s saving grace.

Carrying in her womb the Savior of the Universe, the Virgin went to the hills of Judea to stay with her kinswoman Elizabeth, who six months before had conceived in her old age (by Zacharias the priest) St John the Forerunner. As the holy Virgin approached, the child John leaped in his mother’s womb for joy, prophesying the coming of Emmanuel. Feeling the prophecy, Elizabeth was filled with the Holy Spirit and blessed the holy Mary and the fruit of her womb. And Mary in turn glorified God, saying ‘My soul doth magnify the Lord, and my spirit hath rejoiced in God my Savior’ (Luke ch. 1).

New Confessor/Hieromartyr Tikhon, patriarch of Moscow (1925)

Born in 1865, he was tonsured a monk in 1891, and consecrated a Bishop in 1891. From 1900, he was Bishop of Alaska, with oversight of the Church throughout North America. In America, he consecrated the first Orthodox monastery on the continent and worked tirelessly to unite all ethnic groups as one flock. In 1907 he was made Bishop of Yaroslavl and returned to Russia.

In 1917, he was elected to be the first Patriarch of Moscow since the abolition of the Patriarchate by Tsar Peter the Great more than 200 years before. Almost immediately, the Russian Church was plunged into new and terrible persecution as an atheist and totalitarian government seized control. Patriarch Tikhon always sought not to quarrel with the Communist government, but his refusal to deny his faith or his Church marked him in their eyes as an enemy. In 1925 he died under mysterious circumstances, and is generally thought to have been murdered by the Soviets. He is commemorated as a Confessor, and by many as a Martyr also.

Note: because his commemoration falls on the Feast of the Annunciation, his service is usually transferred to the day before or after the Feast.