No Fast
16A jedanaest uèenika otidoše u Galileju u goru kuda im je kazao Isus. 17I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a jedni posumnjaše. 18I pristupivši Isus reèe im govoreæi: dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. 19Idite dakle i nauèite sve narode krsteæi ih va ime oca i sina i svetoga Duha, 20Uèeæi ih da sve drže što sam vam zapovijedao; i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.
12A rukama apostolskima uèiniše se mnogi znaci i èudesa meðu ljudima; i bijahu svi jednodušno u trijemu Solomunovu. 13A od ostalijeh niko ne smijaše pristupiti k njima; nego ih hvaljaše narod. 14A sve više pristajahu oni koji vjerovahu Gospoda, mnoštvo ljudi i žena, 15Tako da i po ulicama iznošahu bolesnike i metahu na posteljama i na nosilima, da bi kad proðe Petar barem sjenka njegova osjenila koga od njih. 16A dolažahu mnogi i iz okolnijeh gradova u Jerusalim, i donošahu bolesnike i koje muèahu neèisti duhovi; i svi ozdravljahu. 17Ali ustade poglavar sveštenièki i svi koji bijahu s njim, od jeresi sadukejske, i napuniše se zavisti, 18I digoše ruke svoje na apostole, i metnuše ih u opšti zatvor. 19A anðeo Gospodnji otvori noæu vrata tamnièka, i izvedavši ih reèe: 20Idite i stanite u crkvi te govorite narodu sve rijeèi ovoga života.
19A kad bi uveèe onaj prvi dan nedjelje, i vrata bijahu zatvorena gdje se bijahu uèenici njegovi skupili od straha Jevrejskoga, doðe Isus i stade na srijedu i reèe im: mir vam. 20I ovo rekavši pokaza im ruke i rebra svoja. Onda se uèenici obradovaše vidjevši Gospoda. 21A Isus im reèe opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas. 22I ovo rekavši dunu, i reèe im: primite Duh sveti. 23Kojima oprostite grijehe, oprostiæe im se; i kojima zadržite, zadržaæe se. 24A Toma koji se zove Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe ondje s njima kad doðe Isus. 25A drugi mu uèenici govorahu: vidjesmo Gospoda. A on im reèe: dok ne vidim na rukama njegovijem rana od klina, i ne metnem prsta svojega u rane od klina, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova; neæu vjerovati. 26I poslije osam dana opet bijahu uèenici njegovi unutra, i Toma s njima. Doðe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade meðu njima i reèe: mir vam. 27Potom reèe Tomi: pruži prst svoj amo i viði ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. 28I odgovori Toma i reèe mu: Gospod moj i Bog moj. 29Isus mu reèe: pošto me vidje vjerovao si; blago onima koji ne vidješe i vjerovaše. 30A i mnoga druga èudesa uèini Isus pred uèenicima svojijem koja nijesu pisana u knjizi ovoj. 31A ova se napisaše, da vjerujete da Isus jest Hristos sin Božij, i da vjerujuæi imate život u ime njegovo.
He was born to devout and noble parents in Phrygia. Though his father was a prominent officer, he entered monastic life when young, and became abbot of a monastery in Amasea at the age of thirty. In 553 he was sent to the Fifth Ecumenical Council as the representative of the Metropolitan of Amasea. At the Council, he was one of those who argued, successfully, that heretics could be anathematized after their deaths. The most prominent case in point was Origen, the brilliant Christian philosopher who had written that all will eventually be saved. Eutychius’ position thus earned him the enmity of the Origenists, who still made up an influential group in the Church. Saint Eutychius became a trusted confidante of the Emperor Justinian, and when Menas, Patriarch of Constantinople, reposed, Eutychius was chosen to replace him. Eutychius ruled in peace for twelve years, but was then cast into controversy when he boldly opposed one of the most hard-to-pronounce heresies in the history of the Church: Aphthartodocetism, the belief that Christ, before his resurrection, possessed an incorruptible body, not subject to hunger, thirst or pain (though the scriptures plainly speak of Christ being weary, hungry, thirsty, weeping). The Emperor Justinian for a time fell into this variant of the Monophysite heresy, and exiled Eutychius to his monastery for twelve years. During these years Eutychius showed himself to be a wonder-worker, healing many of their diseases through his prayers. Justinian repented shortly before his death, and his successor, Justin II, called Eutychius back to the Patriarchal throne, where he served the Church in peace until his repose at the age of seventy.