John 21.15-25 (11th Matins Gospel)

15A kad objedovaše, reèe Isus Simonu Petru: Simone Jonin! ljubiš li me veæma nego ovi? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi jaganjce moje. 16Reèe mu opet drugom: Simone Jonin! ljubiš li me? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 17Reèe mu treæom: Simone Jonin! ljubiš li me? A Petar posta žalostan što mu reèe treæom: ljubiš li me? i reèe mu: Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 18Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio si kuda si htio; a kad ostariš, širiæeš ruke svoje i drugi æe te opasati i odvesti kuda neæeš. 19A ovo reèe pokazujuæi kakom æe smrti proslaviti Boga. I rekavši ovo reèe mu: hajde za mnom. 20A Petar obazrevši se vidje gdje za njim ide onaj uèenik koga Isus ljubljaše, koji i na veèeri leže na prsi njegove i reèe: Gospode! ko je taj koji æe te izdati? 21Vidjevši Petar ovoga reèe Isusu: Gospode! a šta æe ovaj? 22Isus mu reèe: ako hoæu da on ostane dok ja ne doðem, šta je tebi do toga? Ti hajde za mnom. 23Onda iziðe ova rijeè meðu braæom da onaj uèenik neæe umrijeti; ali Isus ne reèe njemu da neæe umrijeti, nego: ako hoæu da ostane dok ja ne doðem, što je tebi do toga? 24Ovo je onaj uèenik koji svjedoèi za ovo, koji i napisa ovo: i znamo da je svjedoèanstvo njegovo istinito. 25A ima i drugo mnogo što uèini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin.

1 Timothy 4.9-15 (Epistle)

9Ovo je istinita rijeè i dostojna svakoga primanja. 10Jer se zato i trudimo i bivamo sramotni, jer se uzdamo u Boga živa, koji je spasitelj svima ljudima, a osobito vjernima. 11Ovo zapovijedaj i uèi. 12Niko da ne postane nemarljiv za tvoju mladost; nego budi ugled vjernima u rijeèi, u življenju, u ljubavi, u duhu, u vjeri, u èistoti. 13Dokle doðem pazi na èitanje, utješavanje i uèenje. 14Ne pusti u nemar dar u sebi koji ti je dan po proroštvu metnuvši starješine ruke na tebe. 15U ovom se pouèavaj, u ovom stoj, da se napredak tvoj pokaže u svemu.

Luke 19.1-10 (Gospel)

1I kad uðe u Jerihon i prolažaše kroza nj, 2I gle, èovjek po imenu Zakhej, koji bješe starješina carinièki, i bješe bogat, 3I iskaše da vidi Isusa da ga pozna; i ne mogaše od naroda, jer bješe maloga rasta; 4I potrèavši naprijed, pope se na dud da ga vidi; jer mu je onuda trebalo proæi. 5I kad doðe Isus na ono mjesto, pogledavši gore vidje ga, i reèe mu: Zakheju! siði brzo; jer mi danas valja biti u tvojoj kuæi. 6I siðe brzo; i primi ga radujuæi se. 7I svi, kad vidješe, vikahu na njega govoreæi da grješnome èovjeku doðe u kuæu. 8A Zakhej stade i reèe Gospodu: Gospode! evo pola imanja svojega daæu siromasima, i ako sam koga zanio vratiæu onoliko èetvoro. 9A Isus mu reèe: danas doðe spasenije kuæi ovoj; jer je i ovo sin Avraamov. 10Jer je sin èovjeèij došao da naðe i spase što je izgubljeno.

Holy Martyr Tatiana (ca. 230)

She was the daughter of a wealthy Roman consul. She became a deaconess in Rome, and was seized as a Christian during the reign of Alexander Severus. Before the tribunal she fearlessly confessed Christ and, when she was taken to the temple in an effort to force her to make sacrifice, she cast down the idols by the power of her prayer. At this, the soldiers seized her and subjected her to many indignities and tortures, finally throwing her into a raging furnace. When this did not harm her, she was thrown to the wild beasts, but they refused to harm her. At last she was beheaded and thus gained her crown.

Venerable Benedict Biscop, Abbot of Wearmouth (689-690)

He came from a noble Northumbrian family in Britain, and was tonsured a monk in 653 at Lerins in Gaul. In 669 he was made Abbot of the Monastery of Saints Peter and Paul in Canterbury. He traveled to Rome in 671 to be instructed in monastic practice according to the Rule of Saint Benedict (of Nursia). Returning to Northumbria he established two new monasteries, the first to follow St Benedict’s Rule in the British Isles. He went to Rome once again in 678-679, this time bringing back the archcantor of St Peter’s, who taught the monks of St Benedict’s monasteries the chant and liturgical practices used in Rome.

Under the holy abbot’s guidance, these monasteries became flourishing centers of Christian worship, scholarship and art. The Venerable Bede (May 26) was one of his disciples. Saint Benedict reposed in peace in 689 or 690, having greatly strengthened the Church and the Christian faith in Britain.