Romans 10.11-11.2 (Epistle)

11Jer pismo govori: koji ga god vjeruje neæe se postidjeti. 12Jer nema razlike meðu Jevrejinom i Grkom: jer je on Bog sviju, i bogat za sve koji ga prizivlju. 13Jer koji god prizove ime Gospodnje spašæe se. 14Kako æe dakle prizvati koga ne vjerovaše? A kako æe vjerovati koga ne èuše? A kako æe èuti bez propovjednika? 15A kako æe propovijedati ako ne budu poslani? Kao što stoji napisano: kako su krasne noge onijeh koji donose glas za mir, koji donose glas za dobro! 16Ali svi ne poslušaše jevanðelja: jer Isaija govori: Gospode! ko vjerova našemu propovijedanju? 17Tako dakle vjera biva od propovijedanja, a propovijedanje rijeèju Božijom. 18Nego velim: zar ne èuše? Još otide po svoj zemlji glas njihov, i po krajevima vasionoga svijeta rijeèi njihove. 19Nego velim: zar ne razumje Izrailj? Prvi Mojsije govori: ja æu vas razdražiti, ne svojijem narodom, nerazumnijem narodom rasrdiæu vas. 20A Isaija govori slobodno: naðoše me koji me ne traže; i javih se onima koji za me ne pitaju. 21A k Izrailju govori: vas dan pružah ruke svoje k narodu koji ne da da mu se kaže i odgovara nasuprot.

1Govorim dakle: eda li Bog odbaci narod svoj? Bože saèuvaj! Jer sam i ja Izrailjac od sjemena Avraamova od koljena Venijaminova. 2Ne odbaci Bog naroda svojega, koji naprijed pozna. Ili ne znate šta govori pismo za Iliju kako se tuži Bogu na Izrailja govoreæi:

Matthew 11.16-20 (Gospel)

16Ali kakav æu kazati da je ovaj rod? On je kao djeca koja sjede po ulicama i vièu svojijem drugovima, 17I govore: svirasmo vam, i ne igraste; žalismo vam se, i ne jaukaste. 18Jer Jovan doðe, koji ni jede ni pije, a oni kažu: ðavo je u njemu. 19Doðe sin èovjeèij, koji i jede i pije, a oni kažu: gle èovjeka izjelice i pijanice, druga carinicima i grješnicima. I opravdaše premudrost djeca njezina. 20Tada poèe Isus vikati na gradove u kojima su se dogodila najveæa èudesa njegova, pa se nijesu pokajali:

Martyr Leontius, and with him Martyrs Hypatius and Theodoulos, at Tripoli in Syria (73)

An honored Roman commander in Tripoli of Phoenicia, he was described as being ‘of great physical stature, powerful, strong and bold in battle’. When it was learned that he was a Christian and had given grain to the poor from the imperial storehouse, the governor Hadrian, a great persecutor of Christians, sent Hypatius, a military commander, and Theodoulus, a soldier, along with some others to arrest him. On the way Hypatius fell gravely ill with a fever, and the company had to delay its mission. One night an angel of the Lord appeared to Hypatius and said, ‘If you desire to be healed, you and your soldiers must cry to heaven three times: “O God of Leontius, help me!”’. Hypatius told his comrades of his vision, and when they all cried out as instructed Hypatius was instantly healed. Hypatius and Theodoulos then went on ahead of the other soldiers and found Leontius. Leontius received them hospitably and offered them refreshment. As they rested in his house, he proclaimed his faith in Christ and their hearts began to burn within them. While Leontius was still speaking, a bright cloud descended upon the two soldiers and shed dew on them while Leontius said ‘In the name of the All-holy Trinity: Father, Son and Holy Spirit.’ Thus were they baptized by the Holy Spirit Himself.

When the cruel Hadrian discovered this, he had the two soldiers beaten fiercely, then beheaded; he then subjected Leontius to the cruelest tortures, under which he finally died, unwavering in his faith. This was during the reign of Vespasian.