Numbers 11.16-17, 24-29 (Vespers)

16A Gospod reèe Mojsiju: saberi mi sedamdeset ljudi izmeðu starješina Izrailjevijeh, koje znaš da su starješine narodu i upravitelji njegovi, i dovedi ih k šatoru od sastanka, neka ondje stanu s tobom. 17Tada æu siæi i govoriti ondje s tobom, i uzeæu od duha koji je na tebi i metnuæu na njih, da nose s tobom teret narodni i da ne nosiš ti sam. 24I Mojsije izide i reèe narodu rijeèi Gospodnje; i sabra sedamdeset ljudi izmeðu starješina narodnijeh, i postavi ih oko šatora. 25I Gospod siðe u oblaku, i govori k njemu, i uzevši od duha koji bješe na njemu metnu na onijeh sedamdeset ljudi starješina; i kad duh doðe na njih, prorokovahu, ali više nikad. 26A dva èovjeka ostaše u okolu, jednom bješe ime Eldad, a drugom Modad, na koje doðe duh, jer i oni bijahu zapisani ali ne doðoše k šatoru, i stadoše prorokovati u okolu. 27I dotrèa momak, te javi Mojsiju govoreæi: Eldad i Modad prorokuju u okolu. 28A Isus sin Navin, sluga Mojsijev, jedan od momaka njegovijeh, reèe govoreæi: Mojsije gospodaru moj, zabrani im. 29A Mojsije mu odgovori: zar zavidiš mene radi? kamo da sav narod Gospodnji postanu proroci i da Gospod pusti duh svoj na njih!

Joel 2.23-32 (Vespers)

23I vi, sinovi Sionski, radujte se i veselite se u Gospodu Bogu svojem, jer æe vam dati dažd na vrijeme, i spustiæe vam dažd rani i pozni na vrijeme. 24I gumna æe se napuniti žita, a kace æe se preljevati vinom i uljem. 25I naknadiæu vam godine koje izjede skakavac, hrušt i crv i gusjenica, velika vojska moja, koju slah na vas. 26I ješæete izobila, i biæete siti i hvaliæete ime Gospoda Boga svojega, koji uèini s vama èudesa, i narod moj neæe se posramiti dovijeka. 27I poznaæete da sam ja usred Izrailja, i da sam ja Gospod Bog vaš, i da nema drugoga, i narod moj neæe se posramiti dovijeka. 28I poslije æu izliti duh svoj na svako tijelo, i proricaæe sinovi vaši i kæeri vaše, starci æe vaši sanjati sne, mladiæi æe vaši viðati utvare. 29I na sluge æu i na sluškinje u one dane izliti duh svoj; 30I uèiniæu èudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima. 31Sunce æe se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego doðe veliki i strašni dan Gospodnji. 32I svaki koji prizove ime Gospodnje spašæe se; jer æe na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.

Ezekiel 36.24-28 (Vespers)

24Jer æu vas uzeti iz naroda, i pokupiæu vas iz svijeh zemalja, i dovešæu vas u vašu zemlju. 25I pokropiæu vas vodom èistom, i biæete èisti; ja æu vas oèistiti od svijeh neèistota vaših i od svijeh gadnijeh bogova vaših. 26I daæu vam novo srce, i nov æu duh metnuti u vas, i izvadiæu kameno srce iz tijela vašega, i daæu vam srce mesno. 27I duh svoj metnuæu u vas, i uèiniæu da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete. 28I nastavaæete u zemlji koju sam dao ocima vašim, i biæete mi narod i ja æu vam biti Bog.

John 20.19-23 (Matins Gospel)

19A kad bi uveèe onaj prvi dan nedjelje, i vrata bijahu zatvorena gdje se bijahu uèenici njegovi skupili od straha Jevrejskoga, doðe Isus i stade na srijedu i reèe im: mir vam. 20I ovo rekavši pokaza im ruke i rebra svoja. Onda se uèenici obradovaše vidjevši Gospoda. 21A Isus im reèe opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas. 22I ovo rekavši dunu, i reèe im: primite Duh sveti. 23Kojima oprostite grijehe, oprostiæe im se; i kojima zadržite, zadržaæe se.

Acts 2.1-11 (Epistle)

1I kad se navrši pedeset dana bijahu zajedno svi apostoli jednodušno. 2I ujedanput postade huka s neba kao duhanje silnoga vjetra, i napuni svu kuæu gdje sjeðahu; 3I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih. 4I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu. 5A u Jerusalimu stajahu Jevreji ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom. 6A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovijem jezikom. 7I divljahu se i èuðahu se govoreæi jedan drugome: nijesu li ovo sve Galilejci što govore? 8Pa kako mi èujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili? 9Paræani, i Miðani, i Elamljani, i koji smo iz Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije, 10I iz Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskijeh kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci, 11Kriæani i Arapi, èujemo gdje oni govore našijem jezicima velièine Božije.

John 7.37-52, 8.12 (Gospel)

37A u pošljednji veliki dan praznika stajaše Isus i vikaše govoreæi: ko je žedan neka doðe k meni i pije. 38Koji me vjeruje, kao što pismo reèe, iz njegova tijela poteæi æe rijeke žive vode. 39A ovo reèe za Duha kojega poslije primiše oni koji vjeruju u ime njegovo: jer Duh sveti još ne bješe na njima, jer Isus još ne bješe proslavljen. 40A mnogi od naroda èuvši ove rijeèi govorahu: ovo je zaista prorok. 41Drugi govorahu: ovo je Hristos. A jedni govorahu: zar æe Hristos iz Galileje doæi? 42Ne kaza li pismo da æe Hristos doæi od sjemena Davidova, i iz sela Vitlejema odakle bješe David? 43Tako raspra postade u narodu njega radi. 44A neki od njih šæadijahu da ga uhvate; ali niko ne metnu ruku na nj. 45Doðoše pak sluge ka glavarima sveštenièkijem i farisejima; i oni im rekoše: zašto ga ne dovedoste? 46A sluge odgovoriše: nikad èovjek nije tako govorio kao ovaj èovjek. 47Tada im odgovoriše fariseji: zar se i vi prevariste? 48Vjerova li ga ko od knezova ili od fariseja? 49Nego narod ovaj, koji ne zna zakona, proklet je. 50Reèe im Nikodim što dolazi k njemu noæu, koji bješe jedan od njih: 51Eda li zakon naš sudi èovjeku dokle ga najprije ne sasluša i dozna šta èini? 52Odgovoriše mu i rekoše: nijesi li i ti iz Galileje? Razgledaj i viði da prorok iz Galileje ne dolazi. 12Isus im pak opet reèe: ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neæe hoditi po tami, nego æe imati vidjelo života.

Holy Apostle Carpus of the Seventy

He was one of the Seventy and a companion of St Paul, who mentions him in 2 Timothy 4:13. He became a Bishop in Thrace (the Great Horologion says in Berea, the Prologue in Varna), where he suffered martyrdom. St Dionysius the Areopagite met and wrote about him, stating that Carpus never began the Liturgy without first receiving a heavenly vision.

From the Prologue: “We must not desire the death of a sinner, but his repentance. Nothing so saddens the Lord who suffered on the Cross for sinners as when we pray to Him for the death of a sinner and his removal from our path. It once happened that the Apostle Carpus lost patience and began to pray God to send death upon two sinful men, the one pagan and the other an apostate from the Faith. The Lord appeared to him and said: ‘Behold, here I am; ready to be crucified again for the salvation of men.’ St Carpus related this event to St Dionysius the Areopagite, who wrote it down as a lesson for all in the Church that we must pray for the salvation of sinners and not for their destruction. For the Lord ‘is not willing that any should perish, but that all should come to repentance’ (II Peter 3:9).”

Saint Augustine of Canterbury, evangelizer of England (ca. 605)

He is the founder of the Church in southern England, which at that time was almost entirely pagan, though Christianity thrived in the Celtic lands of Ireland, Wales and parts of Scotland. Augustine, a monk at the monastery of St Andrew in Rome, was chosen by Pope Gregory I to lead a mission to England. He and a party of about forty monks landed in England in 597; they were received warmly by King Aethelbert, who was baptised by Augustine and thus became the first Christian king of the Anglo-Saxon people. In 601 Pope Gregory made Augustine Archbishop of Britain, and he established his cathedral at Canterbury, where he also established a monastery. Saint Augustine worked unsuccessfully to unite his churches with those of the Irish monks and hierarchs, who followed different liturgical practices, kept a different date of Pascha, and disapproved of the less severe Roman monastic practices introduced by the Archbishop. He reposed in peace.

Holy New Martyr Alexander of Thessalonica (1794)

He was born in Thessalonica and, though baptised a Christian, he accepted Islam as a young man, eventually becoming a Sufi (one of a mystical sect among the Muslims). But in time he began to repent, and concluded that martyrdom was the only way for him to cleanse himself from the stain of his denial of Christ. Having repented, he presented himself to the Turks dressed as a Christian. He was thrown into prison and tortured, but in response to every enticement, threat or torment, he would only say ‘I was born a Christian, and as a Christian I shall die.’ Finally he was sentenced to death, which Alexander joyfully accepted as a sign of God’s forgiveness. He was slain by the sword in Smyrna in 1794.