Isaiah 8.13-9.7 (6th Hour)

13Gospoda nad vojskama svetite; i on neka vam je strah i bojazan. 14I biæe vam svetinja, a kamen za spoticanje i stijena za sablazan objema domovima Izrailjevijem, zamka i mreža stanovnicima Jerusalimskim. 15I spotaknuæe se mnogi i pašæe i satræe se, zaplešæe se i uhvatiæe se. 16Sveži svjedoèanstvo, zapeèati zakon mojim uèenicima. 17Èekaæu dakle Gospoda, koji je sakrio lice svoje od doma Jakovljeva, i uzdaæu se u nj. 18Evo ja i djeca koju mi je dao Gospod jesmo znak i èudo Izrailju od Gospoda nad vojskama, koji nastava na gori Sionu. 19I ako vam reku: pitajte vraèe i gatare, koji šapæu i mrmljaju; recite: ne treba li narod da pita Boga svojega? ili æe pitati mrtve mjesto živijeh? 20Zakon i svjedoèanstvo tražite. Ako li ko ne govori tako, njemu nema zore. 21I hodiæe po zemlji potucajuæi se i gladujuæi; i kad bude gladan, ljutiæe se i psovati cara svojega i Boga svojega gore. 22A kad pogleda na zemlju, a to nevolja i mrak i teška muka, i on zagnan u tamu.

1Ali neæe se onako zamraèiti pritiješnjena zemlja kao prije kad se dotaèe zemlje Zavulonove i zemlje Neftalimove, ili kao poslije kad dosaðivaše na putu k moru s one strane Jordana Galileji neznabožaèkoj. 2Narod koji hodi u tami vidjeæe vidjelo veliko, i onima koji sjede u zemlji gdje je smrtni sjen zasvijetliæe vidjelo. 3Umnožio si narod, a nijesi mu uvelièao radosti; ali æe se radovati pred tobom kao što se raduju o žetvi, kao što se vesele kad dijele plijen. 4Jer si slomio jaram u kom vucijaše, i štap kojim ga bijahu po pleæima i palicu nasilnika njegova kao u dan Madijanski. 5Jer æe obuæa svakoga ratnika koji se bije u graji i odijelo u krv uvaljano izgorjeti i biti hrana ognju. 6Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime æe mu biti: divni, savjetnik, Bog silni, otac vjeèni, knez mirni. 7Bez kraja æe rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom otsada dovijeka. To æe uèiniti revnost Gospoda nad vojskama.

Genesis 6.9-22 (Vespers)

9Ovo su dogaðaji Nojevi: Noje bješe èovjek pravedan i bezazlen svojega vijeka; po volji Božjoj svagda življaše Noje. 10I rodi Noje tri sina: Sima, Hama i Jafeta. 11A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja. 12I pogleda Bog na zemlju, a ona bješe pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji. 13I reèe Bog Noju: kraj svakome tijelu doðe preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoæu da ih zatrem sa zemljom. 14Naèini sebi kovèeg od drveta gofera, i naèini pregratke u kovèegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja. 15I naèini ga ovako: u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata; 16Pusti dosta svjetlosti u kovèeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovèegu sa strane; i naèini ga na tri boja: donji, drugi i treæi. 17Jer evo pustiæu potop na zemlju, da istrijebim svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve æe izginuti. 18Ali æu s tobom uèiniti zavjet svoj: i uæi æeš u kovèeg ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom. 19I od svega živa, od svakoga tijela, uzeæeš u kovèeg po dvoje, da saèuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude. 20Od ptica po vrstama njihovijem, od stoke po vrstama njezinijem, i od svega što se mièe na zemlji po vrstama njegovijem, od svega po dvoje neka uðe s tobom, da ih saèuvaš u životu. 21I uzmi sa sobom svega što se jede, i èuvaj kod sebe, da bude hrane tebi i njima. 22I Noje uèini, kako mu zapovjedi Bog, sve onako uèini.

Proverbs 8.1-21 (Vespers)

1Ne vièe li mudrost? i razum ne pušta li glas svoj? 2Navrh visina, na putu, na rasputicama stoji, 3Kod vrata, na ulasku u grad, gdje se otvoraju vrata, vièe: 4Vas vièem, o ljudi, i glas svoj obraæam k sinovima ljudskim. 5Nauèite se ludi mudrosti, i bezumni orazumite se. 6Slušajte, jer æu govoriti velike stvari, i usne moje otvorajuæi se kazivaæe što je pravo. 7Jer usta moja govore istinu, i mrska je usnama mojim bezbožnost. 8Prave su sve rijeèi usta mojih, ništa nema u njima krivo ni izopaèeno. 9Sve su obiène razumnomu i prave su onima koji nalaze znanje. 10Primite nastavu moju a ne srebro, i znanje radije nego najbolje zlato. 11Jer je bolja mudrost od dragoga kamenja, i što je god najmilijih stvari ne mogu se izjednaèiti s njom. 12Ja mudrost boravim s razboritošæu, i razumno znanje nalazim. 13Strah je Gospodnji mržnja na zlo; ja mrzim na ponositost i na oholost i na zli put i na usta opaka. 14Moj je savjet i što god jest; ja sam razum i moja je sila. 15Mnom carevi caruju, i vladaoci postavljaju pravdu. 16Mnom vladaju knezovi i poglavari i sve sudije zemaljske. 17Ja ljubim one koji mene ljube, i koji me dobro traže nalaze me. 18U mene je bogatstvo i slava, postojano dobro i pravda. 19Plod je moj bolji od zlata i od najboljega zlata, i dobitak je moj bolji od najboljega srebra. 20Putem pravednijem hodim, posred staza pravice, 21Da onima koji me ljube dam ono što jest, i riznice njihove da napunim.

St Gerasimos of the Jordan (475)

He was from Lycia in Asia Minor. After living there as a hermit for many years, he traveled to the Egyptian Thebaid and lived among the Desert Fathers. He then went to Palestine, where he founded the great Lavra, a community of about seventy monks, that remains to this day. The monastery’s rule was simple and strict: During the five weekdays, the monks would stay in their cells, praying and weaving baskets and mats. On these days they ate only a little dry bread and some dates. On Saturdays and Sundays the monks gathered for worship and ate boiled vegetables with a little wine. Each monk owned only one garment; if he left his cell he was required to leave it open so that anyone else could take whatever he needed from it. Saint Gerasimos himself was an example to all of them, exceeding even the rule that he laid upon them: during the Great Fast, he would eat nothing but what he received in Holy Communion.

In the desert, the Saint once saw a lion in great pain from a thorn in its paw. Moved by compassion, Gerasim approached it, made the sign of the Cross and pulled the thorn out. The lion followed the elder back to the monastery and remained there until the Saint’s death. When Gerasimos died, the lion, overcome by grief, soon died also, lying upon the Saint’s grave.

Saint Gerasimos was present at the Fourth Ecumenical Council at Chalcedon, where he proved a strong champion of Orthodoxy, though he had inclined toward the Monophysite heresy in his youth. He reposed in peace in 475.

St James the Faster of Phoenecia (6th c.)

“He lived in the sixth century. He was so perfected in godliness that he was able to heal the gravest illnesses by his prayers. But the enemy of the human race brought a heavy temptation on him. There was once sent to him a woman who had been corrupted by some mockers. She pretended to weep before him, but enticed him to sin. Seeing that he would fall into sin, James put his left hand into the fire and held it there until it was completely burned. Seeing this, the woman was filled with fear and horror, repented and reformed her life.

“But on a second occasion he did not resist and fell with a young girl whom her parents had brought to him to be healed of her madness. He indeed healed her, but then sinned with her and, in order to conceal the sin, killed her and threw her into a river. As always, the path from lust to murder was not very long. James spent ten years after that as a penitent, living in a grave. He learned after that that God had forgiven him, because, when he at one time prayed for rain in a time of great drought from which both men and cattle were suffering, it fell.

“Here is an example, similar to that of David, of how wicked the evil demon is; how, by the permission of God, the greatest spiritual giants can topple, and how again, by sincere repentance, God in His compassion will forgive the greatest sins and does not punish those who punish themselves.” (Prologue)