Romans 14.19-23, 16.25-27 (Epistle)

19Tako dakle da se staramo za mir i za ono èim vodimo na bolje jedan drugoga. 20Ne raskopavaj djela Božijega jela radi; jer je sve èisto; nego je pogano za èovjeka koji jede sa spoticanjem. 21Dobro je ne jesti mesa, i vina ne piti, i ono ne èiniti na što se tvoj brat spotièe, ili oda šta gori postaje ili slabi. 22Ti imaš vjeru? Imaj je sam u sebi pred Bogom. Blago onome koji ne osuðuje sebe za ono šta naðe za dobro. 23A koji se sumnja osuðen je ako jede, jer ne èini po vjeri: a šta god nije po vjeri grijeh je. 25A onome koji vas može utvrditi po jevanðelju mojemu i propovijedanju Isusa Hrista, po otkrivenju tajne koja je bila sakrivena od postanja svijeta, 26A sad se javila i obznanila kroz pisma proroèka, po zapovijesti vjeènoga Boga, za poslušanje vjere meðu svima neznabošcima, 27Jedinome premudrome Bogu, kroz Isusa Hrista, slava vavijek. Amin.

Galatians 5.22-6.2 (Epistle, Departed)

22A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera, 23Krotost, uzdržanje; na to nema zakona. 24A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa slastima i željama. 25Ako u duhu živimo, po duhu i da hodimo, 26Da ne tražimo lažne slave razdražujuæi jedan drugoga, i zavideæi jedan drugome.

1Braæo! ako i upadne èovjek u kakav grijeh, vi duhovni ispravljajte takovoga duhom krotosti, èuvajuæi sebe da i ti ne budeš iskušan. 2Nosite bremena jedan drugoga, i tako æete ispuniti zakon Hristov.

Matthew 6.1-13 (Gospel)

1Pazite da pravdu svoju ne èinite pred ljudima da vas oni vide; inaèe plate nemate od oca svojega koji je na nebesima. 2Kad dakle daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što èine licemjeri po zbornicama i po ulicama da ih hvale ljudi. Zaisto vam kažem: primili su platu svoju. 3A ti kad èiniš milostinju, da ne zna ljevaka tvoja što èini desnica tvoja. 4Tako da bude milostinja tvoja tajna; i otac tvoj koji vidi tajno, platiæe tebi javno. 5I kad se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri, koji rado po zbornicama i na raskršæu po ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi. Zaisto vam kažem da su primili platu svoju. 6A ti kad se moliš, uði u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se ocu svojemu koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platiæe tebi javno. 7A kad se molite, ne govorite mnogo, kao neznabošci; jer oni misle da æe za mnoge rijeèi svoje biti uslišeni. 8Vi dakle ne budite kao oni; jer zna otac vaš šta vam treba prije molitve vaše; 9Ovako dakle molite se vi: Oèe naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje; 10Da doðe carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu; 11Hljeb naš potrebni daj nam danas; 12I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojijem; 13I ne navedi nas u napast; no izbavi nas oda zla. Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava vavijek. Amin.

Matthew 11.27-30 (Gospel, Departed)

27Sve je meni predao otac moj, i niko ne zna sina do otac; niti oca ko zna do sin i ako kome sin hoæe kazati. 28Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja æu vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, i nauèite se od mene; jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naæi æete pokoj dušama svojijem. 30Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako.

Martyrs Pamphilius and those with him, at Caesarea in Palestine (308)

These twelve holy Martyrs suffered in the reign of Diocletian.

“The first of these, Pamphilius, was priest in the church at Caesarea in Palestine; a learned and devout man, he corrected the mistakes of various copiers in the text of the New Testament. He himself copied this saving Book and gave it to any who desired it. The second was a deacon, Valentine, old in years and white with wisdom. He was a great expert in the Holy Scriptures, knowing them by heart. The third was Paul, a respected and eminent man, who had on a previous occasion been cast into the fire for the sake of Christ. With them were five Egyptians, brothers both in blood and soul, who were returning to their native land from serving a sentence in the mines of Cilicia. As they reached the gate of the town of Caesarea they said that they were Christians, and were therefore brought to trial. When asked their names, they replied: ‘We have cast away the pagan names given us by our mother, and are called Elias, Isaiah, Jeremiah, Samuel and Daniel.’ when asked where they were from, they replied: ‘From Jerusalem that is above.’ They were all beheaded, and a young man called Porphyrius, who had searched for their bodies to give them burial, suffered soon afterwards. Him they burned. An officer, Seleucus, who had come up to the martyrs and embraced them before the sword descended on their heads, was also burned, and an old man, Theodulus, a servant of the Roman judge, who had embraced one of the martyrs while they were under escort. Lastly Julian, who had kissed the dead bodies of the martyrs and honoured them, followed them in death. So they exchanged the small for the greater, the tawdry for the precious and death for immortality, and went to the Lord in 308.” (Prologue)

The Synaxarion concludes, “After the martyrdom of Pamphilius, the leader of the glorious cohort, the impious governor gave orders that his body and those of his companions should be left where they lay as food for carnivorous animals. However by God’s Providence, no animal came near their holy relics, which the Christians were able to lay to rest with due honour.” The account of these Martyrs was written by Eusebius of Caeserea, Pamphilius’ disciple.