Jude 1-10 (Epistle)

1Od Jude, Isusa Hrista sluge, a brata Jakovljeva, zvanima, koji su osveæeni Bogom ocem i održani Isusom Hristom: 2Milost i mir i ljubav da vam se umnoži. 3Ljubazni! starajuæi se jednako da vam pišem za opšte vaše spasenije, bi mi potrebno da vam pišem moleæi da se borite za pravednu vjeru, koja je jedanput dana svetima. 4Jer se uvukoše neki bezbožni ljudi, koji su davno odreðeni na ovo osuðenje, i Boga našega blagodat pretvaraju u neèistotu, i jedinoga gospodara Boga i Gospoda našega Isusa Hrista odrièu se. 5Ali æu vam napomenuti, kad i vi znate ovo jedanput, da Gospod izbavi narod iz zemlje Misirske, potom pogubi one koji ne vjerovaše. 6I anðele koji ne držaše svojega starješinstva nego ostaviše svoj stan èuva u vjeènijem okovima pod mrakom za sud velikoga dana. 7Kao što i Sodom i Gomor, i okolni njihovi gradovi, koji su se prokurvali onako kao i oni, i hodili za drugijem mesom, postaviše se za ugled i muèe se u vjeènom ognju: 8Tako dakle i ovi što sanjajuæi tijelo pogane, a poglavarstva se odrièu, i na slavu hule. 9A Mihailo Aranðel, kad se prepiraše s ðavolom i govoraše za Mojsijevo tijelo, ne smijaše prokleta suda da izgovori, nego reèe: Gospod neka ti zaprijeti. 10A ovi hule na ono što ne znadu; a što znadu po prirodi kao nerazumna životinja, u onom se raspadaju.

Luke 22.39-42, 45-23.1 (Gospel)

39I izišavši otide po obièaju na goru Maslinsku; a za njim otidoše uèenici njegovi. 40A kad doðe na mjesto reèe im: molite se Bogu da ne padnete u napast. 41I sam otstupi od njih kako se može kamenom dobaciti, i kleknuvši na koljena moljaše se Bogu 42Govoreæi: oèe! kad bi htio da proneseš ovu èašu mimo mene! ali ne moja volja nego tvoja da bude. 45I ustavši od molitve doðe k uèenicima svojijem, i naðe ih a oni spavaju od žalosti, 46I reèe im: što spavate? ustanite, molite se Bogu da ne padnete u napast. 47Dok on pak još govoraše, gle, narod i jedan od dvanaestorice, koji se zvaše Juda, iðaše pred njima, i pristupi k Isusu da ga cjeliva. Jer im ovo bijaše dao znak: koga cjelivam onaj je. 48A Isus mu reèe: Juda! zar cjelivom izdaješ sina èovjeèijega? 49A kad oni što bijahu s njim vidješe šta æe biti, rekoše mu: Gospode! da bijemo nožem? 50I udari jedan od njih slugu poglavara sveštenièkoga, i otsijeèe mu desno uho. 51A Isus odgovarajuæi reèe: ostavite to. I dohvativši se do uha njegova iscijeli ga. 52A glavarima sveštenièkijem i vojvodama crkvenijem i starješinama koji bijahu došli na nj reèe Isus: zar kao na hajduka iziðoste s noževima i koljem da me uhvatite? 53Svaki dan bio sam s vama u crkvi i ne digoste ruku na mene; ali je sad vaš èas i oblast tame. 54A kad ga uhvatiše, odvedoše ga i uvedoše u dvor poglavara sveštenièkoga. A Petar iðaše za njim izdaleka. 55A kad oni naložiše oganj nasred dvora i sjeðahu zajedno, i Petar sjeðaše meðu njima. 56Vidjevši ga pak jedna sluškinja gdje sjedi kod ognja, i pogledavši na nj reèe: i ovaj bješe s njim. 57A on ga se odreèe govoreæi: ženo! ne poznajem ga. 58I malo zatijem vidje ga drugi i reèe: i ti si od njih. A Petar reèe: èovjeèe! nijesam. 59I pošto proðe oko jednoga sahata drugi neko potvrðivaše govoreæi: zaista i ovaj bješe s njim; jer je Galilejac. 60A Petar reèe: èovjeèe! ne znam šta govoriš. I odmah dok on još govoraše zapjeva pijetao. 61I obazrevši se Gospod pogleda na Petra, i Petar se opomenu rijeèi Gospodnje kako mu reèe: prije nego pijetao zapjeva odreæi æeš me se triput. 62I izišavši napolje plaka gorko. 63A ljudi koji držahu Isusa rugahu mu se, i bijahu ga. 64I pokrivši ga bijahu ga po obrazu i pitahu ga govoreæi: proreci ko te udari? 65I druge mnoge hule govorahu na nj. 66I kad svanu, sabraše se starješine narodne i glavari sveštenièki i književnici, i odvedoše ga u svoj sud 67Govoreæi: jesi li ti Hristos? kaži nam. A on im reèe: ako vam i kažem, neæete vjerovati. 68A ako vas i zapitam, neæete mi odgovoriti, niti æete me pustiti. 69Otsele æe sin èovjeèij sjediti s desne strane sile Božije. 70Svi pak rekoše: ti li si dakle sin Božij? A on im reèe: vi kažete da sam ja. 71A oni rekoše: šta nam trebaju više svjedoèanstva? jer sami èusmo iz usta njegovijeh.

1I ustavši njih sve mnoštvo odvedoše ga k Pilatu.

St Meletios, archbishop of Antioch (381)

Our holy father Meletios, an Armenian by birth, became archbishop of Antioch at the height of the Arian controversy. Though he was appointed by influential Arians who thought that he shared their views, as soon as he was raised to the throne he began to preach the consubstantiality of the Son with the Father. “At this, the archdeacon, an Arian, put his hand over the bishop’s mouth; Meletios then extended three fingers towards the people, closed them, and extended one only, showing by signs the equality and unity of the Trinity. The embarrassed archdeacon then seized his hand, but released his mouth, and Meletios spoke out even more forcibly in defense of the Council of Nicea” (Great Horologion). It was St Meletios who ordained St John Chrysostom reader and deacon in Antioch. He presided at the Second Ecumenical Council in 381. At his repose, St Gregory of Nyssa gave his funeral oration, lamenting: “Our Elijah has been caught up, and no Elisha is left behind in his place.”

St Alexis, metropolitan of Moscow and wonder-worker of all Russia (1378)

He was born early in the 14th century to a family of court dignitaries in Moscow. Despite a fine education, he was not drawn to worldly success and became a monk at the age of twenty. In time Alexis was consecrated Bishop of Vladimir, then Metropolitan of Moscow, at that time the highest rank in the Russian church (which was still under the Patriarchate of Constantinople). Russia was then under the cruel domination of the Tatars. Saint Alexis traveled twice to the Golden Horde, where the Tatar Khan kept court. On his first visit (1359), he healed the Khan’s wife of a blindness which had afflicted her for three years — a miracle that did much to soften the Tatars’ treatment of their Russian vassals, and to preserve the liberty of the Church.

His ceaseless labors in the world did not deprive the Saint of his love for monasticism: he conferred with holy monks at every opportunity, and founded many new monasteries. As he neared the end of his life he tried without success to persuade his friend St Sergius of Radonezh (September 25) to succeed him. He reposed in peace in 1378. His incorrupt relics are venerated in the Cathedral of the Theophany in Moscow.