Scripture Readings
Genesis 14.14-20 (Vespers)
14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana.
15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska,
16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude.
17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva.
18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega.
19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja!
20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.
Deuteronomy 1.8-11, 15-17 (Vespers)
8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih.
9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam.
10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih.
11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao.
15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim.
16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim.
17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.
Deuteronomy 10.14-21 (Vespers)
14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj.
15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas.
16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.
17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona;
18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo.
19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj.
20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni.
21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.
John 20.19-31
(9th Matins Gospel)
19A kad bi uveèe onaj prvi dan nedjelje, i vrata bijahu zatvorena gdje se bijahu uèenici njegovi skupili od straha Jevrejskoga, doðe Isus i stade na srijedu i reèe im: mir vam.
20I ovo rekavši pokaza im ruke i rebra svoja. Onda se uèenici obradovaše vidjevši Gospoda.
21A Isus im reèe opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas.
22I ovo rekavši dunu, i reèe im: primite Duh sveti.
23Kojima oprostite grijehe, oprostiæe im se; i kojima zadržite, zadržaæe se.
24A Toma koji se zove Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe ondje s njima kad doðe Isus.
25A drugi mu uèenici govorahu: vidjesmo Gospoda. A on im reèe: dok ne vidim na rukama njegovijem rana od klina, i ne metnem prsta svojega u rane od klina, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova; neæu vjerovati.
26I poslije osam dana opet bijahu uèenici njegovi unutra, i Toma s njima. Doðe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade meðu njima i reèe: mir vam.
27Potom reèe Tomi: pruži prst svoj amo i viði ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran.
28I odgovori Toma i reèe mu: Gospod moj i Bog moj.
29Isus mu reèe: pošto me vidje vjerovao si; blago onima koji ne vidješe i vjerovaše.
30A i mnoga druga èudesa uèini Isus pred uèenicima svojijem koja nijesu pisana u knjizi ovoj.
31A ova se napisaše, da vjerujete da Isus jest Hristos sin Božij, i da vjerujuæi imate život u ime njegovo.
Galatians 1.11-19 (Epistle)
11Ali vam dajem na znanje, braæo, da ono jevanðelje koje sam ja javio, nije po èovjeku.
12Jer ga ja ne primih od èovjeka, niti nauèih, nego otkrivenjem Isusa Hrista.
13Jer ste èuli moje življenje nekad u Jevrejstvu, da sam odviše gonio crkvu Božiju i raskopavao je.
14I napredovah u Jevrejstvu veæma od mnogijeh vrsnika svojijeh u rodu svome, i odviše revnovah za otaèke svoje obièaje.
15A kad bi ugodno Bogu, koji me izabra od utrobe matere moje i prizva blagodaæu svojom,
16Da javi sina svojega u meni, da ga jevanðeljem objavim meðu neznabošcima; odmah ne pitah tijela i krvi,
17Niti iziðoh u Jerusalim k starijim apostolima od sebe, nego otidoh u Arapsku, i opet se vratih u Damask.
18A poslije toga na tri godine iziðoh u Jerusalim da vidim Petra, i ostadoh u njega petnaest dana.
19Ali drugoga od apostola ne vidjeh, osim Jakova brata Gospodnjega.
Hebrews 13.7-16
(Epistle, Fathers)
7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu.
8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek.
9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima.
10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji.
11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola.
12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada.
13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu.
14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi.
15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo.
16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.
Luke 8.5-15 (Gospel)
5Iziðe sijaè da sije sjeme svoje; i kad sijaše, jedno pade kraj puta, i pogazi se, i ptice nebeske pozobaše ga.
6A drugo pade na kamen, i iznikavši osuši se, jer nemaše vlage.
7I drugo pade u trnje, i uzraste trnje, i udavi ga.
8A drugo pade na zemlju dobru, i iznikavši donese rod sto puta onoliko. Govoreæi ovo povika: ko ima uši da èuje neka èuje.
9A uèenici njegovi pitahu ga govoreæi: šta znaèi prièa ova?
10A on reèe: vama je dano da znate tajne carstva Božijega; a ostalima u prièama, da gledajuæi ne vide, i èujuæi ne razumiju.
11A prièa ova znaèi: sjeme je rijeè Božija.
12A koje je kraj puta to su oni koji slušaju, ali potom dolazi ðavo, i uzima rijeè iz srca njihovoga, da ne vjeruju i da se ne spasu.
13A koje je na kamenu to su oni koji kad èuju s radosti primaju rijeè; i ovi korijena nemaju koji za neko vrijeme vjeruju, a kad doðe vrijeme kušanja otpadnu.
14A koje u trnje pade to su oni koji slušaju, i otišavši od brige i bogatstva i slasti ovoga života zaguše se, i rod ne sazri.
15A koje je na dobroj zemlji to su oni koji rijeè slušaju, i u dobrome i èistom srcu drže, i rod donose u trpljenju. Ovo govoreæi povika: ko ima uši da èuje neka èuje.
John 17.1-13
(Gospel, Fathers)
1Ovo govori Isus, pa podiže oèi svoje na nebo i reèe: oèe! doðe èas, proslavi sina svojega, da i sin tvoj proslavi tebe;
2Kao što si mu dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vjeèni.
3A ovo je život vjeèni da poznaju tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista.
4Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim.
5I sad proslavi ti mene, oèe, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.
6Ja javih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju rijeè održaše.
7Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe.
8Jer rijeèi koje si dao meni dadoh im; i oni primiše, i poznadoše istinito da od tebe iziðoh, i vjerovaše da si me ti poslao.
9Ja se za njih molim: ne molim se za sav) svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji.
10I moje sve je tvoje, i tvoje moje; i ja se proslavih u njima.
11I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi. Oèe sveti! saèuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi.
12Dok bijah s njima na svijetu, ja ih èuvah u ime tvoje; one koje si mi dao saèuvah, i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se zbude pismo.
13A sad k tebi idem, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.
Commemorations
Holy Martyrs Carpus and Papylus, with Agathodorus and Agathonica (251)
Saint Carpus was Bishop of Thyatira, and Papylus was his deacon. In the reign of the Emperor Decius, both were arrested as Christians and put to torture. Agathodorus their servant and Agathonica, Papylus’ sister, willingly followed after them and voluntarily confessed Christ also. After many sufferings, all four were beheaded.
Holy Martyr Zlata (Chryse) (1796)
“Born in the village of Slatina in the Meglin region [of Bulgaria], of poor peasants who had three other daughters, St Zlata was a meek and devout girl, wise with Christ’s wisdom and golden (‘zlata’ means ‘gold’) not only in name but also in her God-fearing heart. When Zlata went out one day to get water, some shameless Turks seized her and carried her off to their house. When one of them urged her to embrace Islam and become his wife, Zlata answered fearlessly: ‘I believe in Christ, and know Him alone as my bridegroom; I shall never deny Him even if you put me to a thousand tortures and cut me into pieces.’ Her parents and sisters then arrived, and said to her: ‘O our daughter, have mercy on yourself and us. Deny Christ publicly, that we can all be happy. Christ is merciful; He will forgive your sin, committed under the pressure of life.’ Her poor parents and kinsfolk wept bitterly. But Zlata’s heroic soul would not be overcome by devilish seduction. She replied to her parents: ‘When you urge me to deny Christ, the true God, you are no longer parents or sisters to me; I have the Lord Jesus Christ as father, the Mother of God as mother and, for brothers and sisters, the saints.’ Then the Turks threw her into prison, where she lay for three months, and they took her out every day and flogged her until her blood flowed onto the ground. Finally, they hanged her upside-down and made a fire to choke her to death with the smoke. But God was with Zlata, and gave her strength in her suffering. At the very end, they hanged her from a tree and cut her into small pieces. Thus this martyr-maiden gave her soul into God’s hands, and entered into the realm of Paradise, in 1796. Pieces of her relics were taken by Christians to their homes, that they might bring a blessing to them.” (Prologue)