Luke 24.1-12 (4th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjeljni doðoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima; 2Ali naðoše kamen odvaljen od groba. 3I ušavši ne naðoše tijela Gospoda Isusa. 4I kad se one èuðahu tome, gle, dva èovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama; 5A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga meðu mrtvima? 6Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji, 7Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane. 8I opomenuše se rijeèi njegovijeh. 9I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem. 10A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima. 11I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im. 12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.

Galatians 2.16-20 (Epistle, Sunday after Elevation)

16Pa doznavši da se èovjek neæe opravdati djelima zakona, nego samo vjerom Isusa Hrista, i mi vjerovasmo Hrista Isusa da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona: jer se djelima zakona nikakvo tijelo neæe opravdati. 17Ako li se mi koji tražimo da se opravdamo Hristom, naðosmo i sami grješnici, dakle je Hristos grijehu sluga? Bože saèuvaj! 18Jer ako opet zidam ono što razvalih, pokazujem se da sam prestupnik. 19Jer ja zakonom zakonu umrijeh da Bogu živim; s Hristom se razapeh. 20A ja više ne živim, nego živi u meni Hristos. A što sad živim u tijelu, živim vjerom sina Božijega, kojemu omiljeh, i predade sebe za mene.

2 Corinthians 4.6-15 (Epistle)

6Jer Bog koji reèe da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista. 7Ali ovo blago imamo u zemljanijem sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga a ne od nas. 8U svemu imamo nevolje, ali nam se ne dosaðuje; zbunjeni smo, ali ne gubimo nada; 9Progone nas, ali nijesmo ostavljeni; obaljuju nas, ali ne ginemo. 10I jednako nosimo na tijelu smrt Gospoda Isusa, da se i život Isusov na tijelu našemu pokaže. 11Jer mi živi jednako se predajemo na smrt za Isusa, da se i život Isusov javi na smrtnome tijelu našemu. 12Zato dakle smrt vlada u nama, a život u vama. 13Imajuæi pak onaj isti duh vjere kao što je napisano: vjerovah, zato govorih; mi vjerujemo, zato i govorimo. 14Znajuæi da æe onaj koji podiže Isusa, i nas podignuti s Isusom, i postaviti s vama. 15Jer je sve vas radi, da blagodat umnožena izobiluje hvalama na slavu Božiju.

Mark 8.34-9.1 (Gospel, Sunday after Elevation)

34I dozvavši narod s uèenicima svojima reèe im: ko hoæe za mnom da ide neka se odreèe sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide. 35Jer ko hoæe dušu svoju da saèuva, izgubiæe je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanðelja onaj æe je saèuvati. 36Jer kakva je korist èovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi? 37Ili kakav æe otkup dati èovjek za dušu svoju? 38Jer ko se postidi mene i mojijeh rijeèi u rodu ovome preljubotvornome i grješnom, i sin æe se èovjeèij postidjeti njega kad doðe u slavi oca svojega s anðelima svetima.

1I reèe im: zaista vam kažem: imaju neki meðu ovima što stoje ovdje koji neæe okusiti smrti dok ne vide carstvo Božije da doðe u sili.

Matthew 22.35-46 (Gospel)

35I upita jedan od njih zakonik kušajuæi ga i govoreæi: 36Uèitelju! koja je zapovijest najveæa u zakonu? 37A Isus reèe mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. 38Ovo je prva i najveæa zapovijest. 39A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. 40O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci. 41A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus 42Govoreæi: šta mislite za Hrista, èij je sin? Rekoše mu: Davidov. 43Reèe im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreæi: 44Reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 45Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin? 46I niko mu ne mogaše odgovoriti rijeèi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više.

Martyrs Sophia and her three daughters Faith, Hope and Love, at Rome (137)

Sophia was a widow in Rome in the time of the Emperor Hadrian, and raised her three daughters in the Faith. When the four of them were brought before the persecutors, Faith was twelve years old, Hope was ten, and Love was nine. Ordered to make sacrifice to the goddess Artemis, all of them humbly refused. All three daughters were tortured, then executed, before their mother’s eyes. Sophia buried their bodies and mourned at their grave for three days and nights, then fell asleep in peace. For her steadfastness and solidarity with her daughters’ sufferings she is counted as a martyr along with them. Sophia means “wisdom” in Greek; the three daughters’ names in Greek are Pistis, Elpis, and Agape; in Russian, Vera, Nadezhda, and Lyubov. They are represented on many icons.

Our Holy Father Lambert, Bishop of Maastricht (705)

He was born to a noble family in Maastricht (in modern-day Netherlands). When his spiritual father Bishop Theodard was killed in 671, St Lambert was elected Bishop of Maastricht despite his youth. He was loved by his flock for his holiness, ascetic labors and almsgiving, but was driven from his see in 675 after his patron King Childeric II was assasinated. He withdrew to the Monastery of Stavelot where he lived for seven years as one of the brethren, claiming no privileges despite his office. Once, getting up to pray during the night, he accidentally disturbed the monastic silence. The Abbot called out for whoever was responsible to do penance by standing barefoot in the snow before a cross outside the monastery church. In the morning the Abbot was dismayed to see the Bishop standing barefoot, covered with snow, before the cross, his face shining. The Abbot sought to apologize, but Lambert replied that he was honored to serve God like the Apostles, in cold and nakedness.

When King Pepin of Heristal took power in 681, he restored Lambert to his see, despite the Saint’s desire to remain in obscurity. The holy bishop renewed his pastoral labors with vigor, visiting the most distant parishes and preaching the Gospel to the pagans who still inhabited the area, despite danger and threats. But when King Pepin put away his wife and replaced her with his concubine Alpais, St Lambert was the only Bishop who dared to rebuke him. For this he incurred the wrath of Alpais, who ordered his death. His assassins carried out their evil commission, even though they found a cross shining above the humble dwelling where he was staying.

Saint Lambert is one of the best-loved Saints of the Netherlands and Belgium, where many parish churches are dedicated to him. His relics are now in the Belgian city of Liège.