Isaiah 4.2-5.7 (6th Hour)

2U ono vrijeme biæe klica Gospodnja na slavu i èast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu. 3I ko ostane u Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaæe se svet, svaki ko bude zapisan za život u Jerusalimu, 4Kad Gospod opere neèistotu kæeri Sionskih i iz Jerusalima oèisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže. 5Gospod æe stvoriti nad svakim stanom na gori Sionskoj i nad zborovima njezinijem oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noæu, jer æe nad svom slavom biti zaklon. 6I biæe koliba, da sjenom zaklanja danju od vruæine i da bude utoèište i zaklon od poplave i od dažda.

1Zapjevaæu sada dragome svojemu pjesmu dragoga svojega o vinogradu njegovu. Dragi moj ima vinograd na rodnu brdašcu. 2I ogradi ga, i otrijebi iz njega kamenje, i nasadi ga plemenitom lozom, i sazida kulu usred njega, i iskopa pivnicu u njemu, i poèeka da rodi grožðem, a on rodi vinjagom. 3Pa sada, stanovnici Jerusalimski i ljudi Judejci, sudite izmeðu mene i vinograda mojega. 4Što je još trebalo èiniti vinogradu mojemu što mu ne uèinih? kad èekah da rodi grožðem, zašto rodi vinjagom? 5Sada æu vam kazati što æu uèiniti vinogradu svojemu. Oboriæu mu ogradu, neka opusti; razvaliæu mu zid, neka se pogazi; 6Uparložiæu ga, neæe se rezati ni kopati, nego æe rasti èkalj i trnje, i zapovjediæu oblacima da ne puštaju više dažda na nj. 7Da, vinograd je Gospoda nad vojskama dom Izrailjev, i ljudi su Judejci mili sad njegov; on èeka sud, a gle nasilja, èeka pravdu, a gle vike.

Genesis 3.21-4.7 (Vespers)

21I naèini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuèe ih u njih. 22I reèe Gospod Bog: eto, èovjek posta kao jedan od nas znajuæi što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te dovijeka živi. 23I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; 24I izagnav èovjeka postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem maèem, koji se vijaše i tamo i amo, da èuva put ka drvetu od života.

1Iza toga Adam pozna Jevu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kajina, i reèe: dobih èovjeka od Gospoda. 2I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir a Kajin ratar. 3A poslije nekoga vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga; 4A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, 5A na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promijeni. 6Tada reèe Gospod Kajinu: što se srdiš? što li ti se lice promijeni? 7Neæeš li biti mio, kad dobro èiniš? a kad ne èiniš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašæu, i ti si mu stariji.

Proverbs 3.34-4.22 (Vespers)

34Jer potsmjevaèima on se potsmijeva, a krotkima daje milost. 35Mudri æe naslijediti slavu, a bezumnike æe odnijeti sramota.

1Slušajte, djeco, nastavu oèinu, i pazite da biste poznali mudrost. 2Jer vam dobru nauku dajem, ne ostavljajte zakona mojega. 3Kad bijah sin u oca svojega mlad, i jedinac u matere svoje, 4On me uèaše i govoraše mi: neka primi srce tvoje rijeèi moje, drži zapovijesti moje i biæeš živ. 5Pribavi mudrost, pribavi razum; ne zaboravljaj i ne otstupaj od rijeèi usta mojih. 6Nemoj je ostaviti, i èuvaæe te, ljubi je, i hraniæe te. 7Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum. 8Podiži je i ona æe te uzvisiti, proslaviæe te kad je zagrliš. 9Metnuæe ti na glavu vijenac od milina, krasnu krunu daæe ti. 10Slušaj, sine moj, i primi rijeèi moje, i umnožiæe ti se godine životu. 11Uèim te putu mudrosti, vodim te stazama pravijem. 12Kad ushodiš, neæe se stezati koraci tvoji, i ako potrèiš neæeš se spotaknuti. 13Drži se nastave i ne puštaj, èuvaj je, jer ti je život. 14Ne idi na stazu bezbožnièku i putem nevaljalijeh ljudi ne stupaj. 15Ostavi ga, ne hodi po njemu, ukloni se od njega i mini ga. 16Jer ne spavaju ako ne uèine zla, i ne dolazi im san ako koga ne obore. 17Jer jedu hljeb bezbožnosti i piju vino nasilja. 18A put je pravednièki kao svijetlo vidjelo, koje sve veæma svijetli dok ne bude pravi dan. 19A put je bezbožnièki kao mrak, ne znaju na što æe se spotaknuti. 20Sine moj, slušaj rijeèi moje, prigni uho svoje besjedi mojoj. 21Da ti ne odlaze iz oèiju; èuvaj ih usred srca svojega. 22Jer su život onima koji ih nalaze i zdravlje svemu tijelu njihovu.

The 42 Martyrs of Ammorion (845)

They were taken captive when Amorion in Phrygia fell to the Muslims in 838, during the reign of Emperor Theophilus. Many of them were officers, and because of their status and reputation, their captors, rather than kill them, attempted to convert them to Islam. The forty-two were kept in a miserable dungeon in Syria, where they were alternately promised the highest honors and privileges if they would convert and threatened with the most horrible consequences if they refused. This continued for seven full years, but none would deny his faith in Christ. Finally, unable to shake their faith, their captors beheaded them all in 845.