Hebrews 1.1-12 (Epistle)

1Bog koji je negda mnogo puta i razliènijem naèinom govorio ocevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko sina, 2Kojega postavi našljednika svemu, kroz kojega i svijet stvori. 3Koji buduæi sjajnost slave i oblièje biæa njegova, i noseæi sve u rijeèi sile svoje, uèinivši sobom oèišæenje grijeha našijeh, sjede s desne strane prijestola velièine na visini, 4I toliko bolji posta od anðela koliko preslavnije ime od njihova dobi. 5Jer kome od anðela reèe kad: sin moj ti si, ja te danas rodih? I opet: ja æu mu biti otac, i on æe mi biti sin. 6I opet uvodeæi prvorodnoga u svijet govori: i da mu se poklone svi anðeli Božiji. 7Tako i anðelima govori: koji èini anðele svoje duhove, i sluge svoje plamen ognjeni. 8A sinu: prijestol je tvoj, Bože, va vijek vijeka; palica je pravde palica carstva tvoga. 9Omiljela ti je pravda, i omrzao si na bezakonje: toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti veæma od drugova tvojijeh. 10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati.

2 Timothy 2.1-10 (Epistle, St Theodore)

1Ti dakle, sine moj, jaèaj u blagodati Isusa Hrista; 2I što si èuo od mene pred mnogijem svjedocima, ono predaj vjernijem ljudima, koji æe biti vrijedni i druge nauèiti. 3Ti dakle trpi zlo kao dobar vojnik Isusa Hrista; 4Jer se nikakav vojnik ne zapleæe u trgovine ovoga svijeta da ugodi vojvodi. 5Ako i vojuje, ne dobija vijenca ako pravo ne vojuje. 6Radin koji se trudi najprije treba da okusi od roda. 7Razumij što govorim; a Gospod da ti da razum u svemu. 8Opominji se Gospoda Isusa Hrista koji usta iz mrtvijeh, od sjemena Davidova, po jevanðelju mojemu, 9U kojemu trpim zlo do samijeh okova kao zloèinac; ali se rijeè Božija ne veže. 10Zato trpim sve izbranijeh radi da i oni dobiju spasenije u Hristu Isusu sa slavom vjeènom.

Mark 2.23-3.5 (Gospel)

23I dogodi mu se da iðaše u subotu kroz usjeve, i uèenici njegovi trgahu putem klasje. 24I fariseji govorahu mu: gledaj, zašto èine u subotu što ne valja? 25A on reèe im: nijeste li nikad èitali šta uèini David kad mu bi do nevolje i ogladnje s onima što bijahu s njim? 26Kako uðe u Božiju kuæu pred Avijatarom poglavarom sveštenièkijem i hljebove postavljene pojede kojijeh ne bijaše slobodno nikome jesti osim sveštenika, i dade ih onima koji bijahu s njim? 27I govoraše im: subota je naèinjena èovjeka radi, a nije èovjek subote radi. 28Dakle je gospodar sin èovjeèij i od subote.

1I uðe opet u zbornicu, i ondje bješe èovjek sa suhom rukom. 2I motrahu za njim neæe li ga u subotu iscijeliti da ga okrive. 3I reèe èovjeku sa suhom rukom: stani na srijedu. 4I reèe im: valja li u subotu dobro èiniti ili zlo èiniti? dušu održati, ili pogubiti? A oni muèahu. 5I pogledavši na njih s gnjevom od žalosti što su im onako srca odrvenila reèe èovjeku: pruži ruku svoju. I pruži; i posta ruka zdrava kao i druga.

John 15.17-16.2 (Gospel, St Theodore)

17Ovo vam zapovijedam da imate ljubav meðu sobom. 18Ako svijet na vas uzmrzi, znajte da na mene omrznu prije vas. 19Kad biste bili od svijeta, onda bi svijet svoje ljubio: a kako nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta izbrah, zato mrzi na vas svijet. 20Opominjite se rijeèi koju vam ja rekoh: nije sluga veæi od gospodara svojega. Ako mene izgnaše, i vas æe izgnati; ako moju rijeè održaše, i vašu æe održati. 21Ali sve æe vam ovo èiniti za ime moje, jer ne poznaju onoga koji me posla. 22Da nijesam bio došao i govorio im ne bi grijeha imali; a sad izgovora neæe imati za grijeh svoj. 23Koji mrzi na mene i na oca mojega mrzi. 24Da nijesam bio djela tvorio meðu njima kojijeh niko drugi ne tvori, ne bi grijeha imali: a sad i vidješe, i omrznuše na mene i na oca mojega. 25Ali da se zbude rijeè napisana u zakonu njihovom: omrznuše na mene ni za što. 26A kad doðe utješitelj, koga æu vam poslati od oca, Duh istine, koji od oca izlazi, on æe svjedoèiti za mene. 27A i vi æete svjedoèiti, jer ste od poèetka sa mnom.

1Ovo vam kazah da se ne sablaznite. 2Izgoniæe vas iz zbornica; a doæi æe vrijeme kad æe svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu èini.

St Gerasimos of the Jordan (475)

He was from Lycia in Asia Minor. After living there as a hermit for many years, he traveled to the Egyptian Thebaid and lived among the Desert Fathers. He then went to Palestine, where he founded the great Lavra, a community of about seventy monks, that remains to this day. The monastery’s rule was simple and strict: During the five weekdays, the monks would stay in their cells, praying and weaving baskets and mats. On these days they ate only a little dry bread and some dates. On Saturdays and Sundays the monks gathered for worship and ate boiled vegetables with a little wine. Each monk owned only one garment; if he left his cell he was required to leave it open so that anyone else could take whatever he needed from it. Saint Gerasimos himself was an example to all of them, exceeding even the rule that he laid upon them: during the Great Fast, he would eat nothing but what he received in Holy Communion.

In the desert, the Saint once saw a lion in great pain from a thorn in its paw. Moved by compassion, Gerasim approached it, made the sign of the Cross and pulled the thorn out. The lion followed the elder back to the monastery and remained there until the Saint’s death. When Gerasimos died, the lion, overcome by grief, soon died also, lying upon the Saint’s grave.

Saint Gerasimos was present at the Fourth Ecumenical Council at Chalcedon, where he proved a strong champion of Orthodoxy, though he had inclined toward the Monophysite heresy in his youth. He reposed in peace in 475.

St James the Faster of Phoenecia (6th c.)

“He lived in the sixth century. He was so perfected in godliness that he was able to heal the gravest illnesses by his prayers. But the enemy of the human race brought a heavy temptation on him. There was once sent to him a woman who had been corrupted by some mockers. She pretended to weep before him, but enticed him to sin. Seeing that he would fall into sin, James put his left hand into the fire and held it there until it was completely burned. Seeing this, the woman was filled with fear and horror, repented and reformed her life.

“But on a second occasion he did not resist and fell with a young girl whom her parents had brought to him to be healed of her madness. He indeed healed her, but then sinned with her and, in order to conceal the sin, killed her and threw her into a river. As always, the path from lust to murder was not very long. James spent ten years after that as a penitent, living in a grave. He learned after that that God had forgiven him, because, when he at one time prayed for rain in a time of great drought from which both men and cattle were suffering, it fell.

“Here is an example, similar to that of David, of how wicked the evil demon is; how, by the permission of God, the greatest spiritual giants can topple, and how again, by sincere repentance, God in His compassion will forgive the greatest sins and does not punish those who punish themselves.” (Prologue)