Luke 24.36-53 (6th Matins Gospel)

36A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam. 37A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha. 38I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša? 39Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam. 40I ovo rekavši pokaza im ruke i noge. 41A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo? 42A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu. 43I uzevši izjede pred njima. 44I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima. 45Tada im otvori um da razumiju pismo. 46I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan; 47I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima. 48A vi ste svjedoci ovome. 49I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine. 50I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih. 51I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo. 52I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu. 53I bijahu jednako u crkvi hvaleæi i blagosiljajuæi Boga. Amin.

Hebrews 4.14-5.6 (Epistle)

14Imajuæi dakle velikoga poglavara sveštenièkoga, koji je prošao nebesa, Isusa sina Božijega, da se držimo priznanja. 15Jer nemamo poglavara sveštenièkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svaèemu iskušan kao i mi, osim grijeha. 16Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i naðemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoæ.

1Jer svaki poglavar sveštenièki koji se iz ljudi uzima, za ljude se postavlja na službu k Bogu, da prinosi dare i žrtve za grijehe, 2Koji može postradati s onima koji ne znadu i zalaze; jer je i on pod slabošæu. 3I zato je dužan kako za narodne tako i za svoje grijehe prinositi. 4I niko sam sebi ne daje èasti, nego koji je pozvan od Boga, kao i Aron. 5Tako i Hristos ne proslavi sam sebe da bude poglavar sveštenièki, nego onaj koji mu reèe: ti si moj sin, ja te danas rodih. 6Kao što i na drugome mjestu govori: ti si sveštenik vavijek po redu Melhisedekovu.

Mark 8.34-9.1 (Gospel)

34I dozvavši narod s uèenicima svojima reèe im: ko hoæe za mnom da ide neka se odreèe sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide. 35Jer ko hoæe dušu svoju da saèuva, izgubiæe je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanðelja onaj æe je saèuvati. 36Jer kakva je korist èovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi? 37Ili kakav æe otkup dati èovjek za dušu svoju? 38Jer ko se postidi mene i mojijeh rijeèi u rodu ovome preljubotvornome i grješnom, i sin æe se èovjeèij postidjeti njega kad doðe u slavi oca svojega s anðelima svetima.

1I reèe im: zaista vam kažem: imaju neki meðu ovima što stoje ovdje koji neæe okusiti smrti dok ne vide carstvo Božije da doðe u sili.

Martyrs Chrysanthos and Daria, and those with them at Rome (283)

Chrysanthos was the only son of Polemon, a prominent pagan in Rome. As befit his status, he was given every opportunity for secular learning, but seemed unable to acquire worldly wisdom. By God’s providence, copies of the Gospels and the Acts of the Apostles came into his possession and, reading them avidly, he was enlightened and desired above all to be a Christian. He found a priest, Carpophorus, who instructed him in the Faith and baptised him. When his father discovered Chrysanthos’ conversion, he was angry and did everything he could to turn his son back to paganism, using even threats and imprisonment. When none of these measures worked, Polemon arranged for his son to be married to a beautiful and learned young pagan woman named Daria, hoping that affection for her would draw his son away from Christ. But instead, Chrysanthus persuaded Daria of the truth of Christianity, and she was secretly baptised.

When his father died, Chrysanthus and his wife began to confess Christ openly and to live publicly as Christians. They were soon arrested and grievously tortured for their faith. The torturer, whose name was Claudius, was so moved by their endurance and patience that he himself embraced the Faith, along with his whole household. For this they were executed: Claudius by drowning, his two sons by beheading, and his wife by hanging. Finally Chrysanthus and Daria were buried alive in a pit and covered with stones. This was during the reign of the Emperor Numerian.