3 John 1.1-14 (Epistle)

1Od starješine Gaju ljubaznome, kojega ja ljubim vaistinu. 2Ljubazni! molim se Bogu da ti u svemu bude dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvojoj duši dobro. 3Obradovah se vrlo kad doðoše braæa i posvjedoèiše tvoju istinu, kako ti u istini živiš. 4Nemam veæe radosti od ove da èujem moja djeca u istini da hode. 5Ljubazni! vjerno radiš što èiniš braæi i gostima, 6Koji posvjedoèiše tvoju ljubav pred crkvom; i dobro æeš uèiniti ako ih spremiš kao što treba pred Bogom. 7Jer imena njegova radi iziðoše ne primivši ništa od neznabožaca. 8Mi smo dakle dužni primati takove, da budemo pomagaèi istini. 9Ja pisah crkvi; ali Diotref, koji želi da bude najstariji meðu njima, ne prima nas. 10Zato, ako doðem, spomenuæu njegova djela koja tvori ružeæi nas zlijem rijeèima; i nije mu to dosta, nego sam braæe ne prima, i zabranjuje onima koji bi htjeli da ih primaju, i izgoni ih iz crkve. 11Ljubazni! ne ugledaj se na zlo, nego na dobro: koji dobro èini od Boga je, a koji zlo èini ne vidje Boga. 12Dimitriju svjedoèiše svi, i sama istina; a i mi svjedoèimo; i znate da je svjedoèanstvo naše istinito. 13Mnogo imadoh da pišem; ali neæu mastilom i perom da ti pišem; 14Nego se nadam da æu te skoro vidjeti, i iz usta govoriti.

Luke 19.29-40, 22.7-39 (Gospel)

29I kad se približi Vitfazi i Vitaniji kod gore koja se zvaše Maslinska, posla dva od uèenika svojijeh 30Govoreæi: idite u to selo prema vama, i kad uðete u njega naæi æete magare privezano na koje nikakav èovjek nikad nije usjedao; odriješite ga i dovedite. 31I ako vas ko upita: zašto driješite? ovako mu kažite: ono Gospodu treba. 32A kad otidoše poslani, naðoše kao što im kaza. 33A kad oni driješahu magare rekoše im gospodari od njega: zašto driješite magare? 34A oni rekoše: ono Gospodu treba. 35I dovedoše ga k Isusu, i baciše haljine svoje na magare, i posadiše Isusa. 36A kad iðaše, prostirahu haljine svoje po putu. 37A kad se približi veæ da siðe s gore Maslinske, poèe sve mnoštvo uèenika u radosti hvaliti Boga iza glasa za sva èudesa što su vidjeli, 38Govoreæi: blagosloven car koji ide u ime Gospodnje! mir na nebu i slava na visini! 39I neki fariseji iz naroda rekoše mu: uèitelju! zaprijeti uèenicima svojijem. 40I odgovarajuæi reèe im: kažem vam: ako oni uæute, kamenje æe povikati. 7A doðe dan prijesnijeh hljebova u koji trebaše klati pashu; 8I posla Petra i Jovana rekavši: idite ugotovite nam pashu da jedemo. 9A oni mu rekoše: gdje hoæeš da ugotovimo? 10A on im reèe: eto kad uðete u grad, srešæe vas èovjek koji nosi vodu u krèagu; idite za njim u kuæu u koju on uðe, 11I kažite domaæinu: uèitelj veli: gdje je gostionica gdje æu jesti pashu s uèenicima svojijem? 12I on æe vam pokazati veliku sobu prostrtu; ondje ugotovite. 13A oni otidoše i naðoše kao što im kaza; i ugotoviše pashu. 14I kad doðe èas, sjede za trpezu, i dvanaest apostola s njim. 15I reèe im: vrlo sam željeo da ovu pashu jedem s vama prije nego postradam; 16Jer vam kažem da je otsele neæu jesti dok se ne svrši u carstvu Božijemu. 17I uzevši èašu dade hvalu, i reèe: uzmite je i razdijelite meðu sobom; 18Jer vam kažem da neæu piti od roda vinogradskoga dok ne doðe carstvo Božije. 19I uzevši hljeb dade hvalu, i prelomivši ga dade im govoreæi: ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo èinite za moj spomen. 20A tako i èašu po veèeri, govoreæi: ova je èaša novi zavjet mojom krvi koja se za vas proljeva. 21Ali evo ruka izdajnika mojega sa mnom je na trpezi. 22I sin èovjeèij dakle ide kao što je ureðeno; ali teško èovjeku onome koji ga izdaje! 23I oni staše tražiti meðu sobom koji bi dakle od njih bio koji æe to uèiniti. 24A posta i prepiranje meðu njima koji bi se držao meðu njima da je najveæi. 25A on im reèe: carevi narodni vladaju narodom, a koji njim upravljaju, zovu se dobrotvori. 26Ali vi nemojte tako; nego koji je najveæi meðu vama neka bude kao najmanji, i koji je starješina neka bude kao sluga. 27Jer koji je veæi, koji sjedi za trpezom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za trpezom? A ja sam meðu vama kao sluga. 28A vi ste oni koji ste se održali sa mnom u mojijem napastima. 29I ja ostavljam vama carstvo kao što je otac moj meni ostavio: 30Da jedete i pijete za trpezom mojom u carstvu mojemu, i da sjedite na prijestolima i sudite nad dvanaest koljena Izrailjevijeh. 31Reèe pak Gospod: Simone! Simone! evo vas ište sotona da bi vas èinio kao pšenicu. 32A ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane; i ti kadgod obrativši se utvrdi braæu svoju. 33A on mu reèe: Gospode! s tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt iæi. 34A on reèe: kažem ti, Petre! danas neæe zapjevati pijetao dok se triput ne odreèeš da me poznaješ. 35I reèe im: kad vas poslah bez kese i bez torbe i bez obuæe, eda vam što nedostade? A oni rekoše: ništa. 36A on im reèe: ali sad koji ima kesu neka je uzme, tako i torbu; a koji nema neka proda haljinu svoju i kupi nož. 37Jer vam kažem da još i ovo treba na meni da se izvrši što stoji u pismu: i meðu zloèince metnuše ga. Jer što je pisano za mene, svršuje se. 38A oni rekoše: Gospode! evo ovdje dva noža. A on im reèe: dosta je. 39I izišavši otide po obièaju na goru Maslinsku; a za njim otidoše uèenici njegovi.

St Eustathius, archbishop of Antioch (337)

He was consecrated Bishop of Berea (Aleppo) in Syria, then of Antioch in 324. He took an active part in the Council of Nicea against the Arian heresy. His zeal for the Faith aroused the hatred of various heretics, who convened a council in Antioch where, by means of slanders and false witnesses, they were able to have the holy bishop deposed and exiled to Thrace, where he died a few years later.

The deposition of the Saint caused a schism in the Church of Antioch which was not healed until 414 (see St Meletius, Feb. 12). Saint John Chrysostom publicly praised Eustathius as a Martyr, and his relics were finally brought back to Antioch in 482. The Synaxarion says “The people then went in jubilation to meet him with lights and incense, and escorted him as he made a triumphal entry into his city, which thus recovered its unity in the Faith and in the veneration of this champion of Orthodoxy.”

St John the Scholastic, patriarch of Constantinople (577)

He came from the region of Antioch, and only became a clergyman at the age of fifty. He won a wide reputation as representative of the Patriarchate of Antioch at Constantinople, and was elected Patriarch of Constantinople following the deposition of Eutyches in 565. He compiled the Nomocanon, a collection of Church canons, and added the Communion hymn “Of Thy Mystical Supper…” to the Divine Liturgy. He reposed in peace.

Saint Zachariah, Patriarch of Jerusalem (632)

He was the Skevophylax, keeper of the sacred vessels in the Church of Constantinople, then was made Patriarch of Jerusalem in 609. When the Persians took Jerusalem in 614 and took the Precious Cross of our Lord as a trophy, Zachariah went to Persia with the Cross, clasping it in his arms. In 631 the Emperor Heraclius conquered the Persians and recovered the Cross, bringing it to Constantinople. According to one account, Zachariah returned with the Cross, then returned to governing the Church in Jerusalem until his repose in 632 when Modestus (who had been acting in his absence) succeeded him. According to another account, Saint Zachariah died in exile, and Modestus was made Patriarch when the Holy Cross returned to Jerusalem.