Matthew 21.18-43 (Gospel, Bridegroom)

18A ujutru vraæajuæi se u grad ogladnje. 19I ugledavši smokvu jednu kraj puta doðe k njoj, i ne naðe ništa na njoj do lišæa sama, i reèe joj: da nikad na tebi ne bude roda dovijeka. I odmah usahnu smokva. 20I vidjevši to uèenici diviše se govoreæi: kako odmah usahnu smokva! 21A Isus odgovarajuæi reèe im: zaista vam kažem: ako imate vjeru i ne posumnjate, ne samo smokveno uèiniæete, nego i gori ovoj ako reèete: digni se i baci se u more, biæe. 22I sve što uzištete u molitvi vjerujuæi, dobiæete. 23I kad doðe u crkvu i stade uèiti, pristupiše k njemu glavari sveštenièki i starješine narodne govoreæi: kakvom vlasti to èiniš? i ko ti dade vlast tu? 24A Isus odgovarajuæi reèe im: i ja æu vas upitati jednu rijeè, koju ako mi kažete, i ja æu vama kazati kakvom vlasti ovo èinim. 25Krštenje Jovanovo otkuda bi? ili s neba, ili od ljudi? A oni pomišljavahu u sebi govoreæi: ako reèemo: s neba, reæi æe nam: zašto mu dakle ne vjerovaste? 26Ako li reèemo: od ljudi, bojimo se naroda; jer svi Jovana držahu za proroka. 27I odgovarajuæi Isusu rekoše: ne znamo. Reèe i on njima: ni ja vama neæu kazati kakvom vlasti ovo èinim. 28Šta vam se èini? Èovjek neki imaše dva sina; i došavši k prvome reèe: sine! idi danas radi u vinogradu mome. 29A on odgovarajuæi reèe: neæu; a poslije se raskaja i otide. 30I pristupivši k drugome reèe tako. A on odgovarajuæi reèe: hoæu, gospodaru; i ne otide. 31Koji je od ove dvojice ispunio volju oèinu? Rekoše mu: prvi. Reèe im Isus: zaista vam kažem da æe carinici i kurve prije vas uæi u carstvo Božije. 32Jer doðe k vama Jovan putem pravednijem, i ne vjerovaste mu; a carinici i kurve vjerovaše mu; i vi pošto vidjeste to, ne raskajaste se da mu vjerujete. 33Drugu prièu èujte: bijaše èovjek domaæin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i naèini kulu, i dade ga vinogradarima, i otide. 34A kad se približi vrijeme rodovima, posla sluge svoje k vinogradarima da prime rodove njegove. 35I vinogradari pohvatavši sluge njegove jednoga izbiše, a jednoga ubiše, a jednoga zasuše kamenjem. 36Opet posla druge sluge, više nego prije, i uèiniše im tako isto. 37A potom posla k njima sina svojega govoreæi: postidjeæe se sina mojega. 38A vinogradari vidjevši sina rekoše meðu sobom: ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo, i da nama ostane dostojanje njegovo. 39I uhvatiše ga, pa izvedoše napolje iz vinograda, i ubiše. 40Kad doðe dakle gospodar od vinograda šta æe uèiniti vinogradarima onijem? 41Rekoše mu: zloèince æe zlom smrti pomoriti; a vinograd daæe drugijem vinogradarima, koji æe mu davati rodove u svoje vrijeme. 42Reèe im Isus: zar nijeste nikad èitali u pismu: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla; to bi od Gospoda i divno je u vašijem oèima. 43Zato vam kažem da æe se od vas uzeti carstvo Božije, i daæe se narodu koji njegove rodove donosi.

Ezekiel 1.1-20 (6th Hour)

1Godine tridesete, mjeseca èetvrtoga, petoga dana, kad bijah meðu robljem na rijeci Hevaru, otvoriše se nebesa, i vidjeh utvare Božje. 2Petoga dana toga mjeseca, pete godine otkako se zarobi car Joahin, 3Doðe rijeè Gospodnja Jezekilju sinu Vuzijevu, svešteniku, u zemlji Haldejskoj na rijeci Hevaru, i ondje doðe ruka Gospodnja nada nj. 4I vidjeh, i gle, silan vjetar dolažaše od sjevera, i velik oblak i oganj koji se razgorijevaše, i oko njega svjetlost, a isred ognja kao jaka svjetlost; 5Isred njega još kao èetiri životinje, koje na oèi bijahu nalik na èovjeka; 6I u svake bijahu èetiri lica, i èetiri krila u svake; 7I noge im bijahu prave, a u stopalu bijahu im noge kao u teleta; i sijevahu kao uglaðena mjed. 8I ruke im bijahu èovjeèije pod krilima nad èetiri strane, i lica im i krila bijahu na èetiri strane. 9Sastavljena im bijahu krila jedno s drugim; i ne okretahu se iduæi, nego svaka iðaše naprema se. 10I lice bijaše u sve èetiri lice èovjeèije i lice lavovo s desne strane, a s lijeve strane lice volujsko i lice orlovo u sve èetiri. 11I lica im i krila bijahu razdijeljena ozgo; u svake se dva krila sastavljahu jedno s drugim, a dva pokrivahu im tijelo. 12I svaka iðaše pravo naprema se; iðahu kuda duh iðaše, i ne okretahu se iduæi. 13I na oèi bijahu te životinje kao živo ugljevlje, gorahu na oèi kao svijeæe; taj oganj prolažaše izmeðu životinja i svijetljaše se, i iz ognja izlažaše munja. 14I životinje trèahu i vraæahu se kao munja. 15I kad gledah životinje, gle, toèak jedan bijaše na zemlji uza svaku životinju prema èetiri lica njihova. 16Oblièjem i napravom bijahu toèkovi kao boje hrisolitove, i sva èetiri bijahu jednaka, i oblièjem i napravom bijahu kao da je jedan toèak u drugom. 17Kad iðahu, iðahu sva èetiri svaki na svoju stranu, i iduæi ne skretahu. 18I naplaci im bijahu visoki strahota; i bijahu naplaci puni oèiju unaokolo u sva èetiri. 19I kad iðahu životinje, iðahu i toèkovi uz njih; i kad se životinje podizahu od zemlje, podizahu se i toèkovi. 20Kuda duh iðaše, onamo iðahu, i podizahu se toèkovi prema njima, jer duh životinjski bješe u toèkovima.

Exodus 1.1-20 (Vespers)

1Ovo su imena sinova Izrailjevijeh koji doðoše u Misir, doðoše s Jakovom, svaki sa svojom porodicom: 2Ruvim, Simeun, Levije i Juda, 3Isahar, Zavulon i Venijamin, 4Dan i Neftalim, Gad i Asir. 5A svega bijaše ih od bedara Jakovljevijeh sedamdeset duša s Josifom, koji bješe u Misiru. 6A Josif umrije i sva braæa njegova i sav onaj naraštaj. 7I sinovi Izrailjevi narodiše se i umnožiše se, i napredovaše i osiliše veoma, da ih se zemlja napuni. 8Tada nasta nov car u Misiru, koji ne znadijaše za Josifa; 9I reèe narodu svojemu: gle, narod sinova Izrailjevijeh veæi je i silniji od nas. 10Nego hajde mudro da postupamo s njima, da se ne množe, i kad nastane rat da ne pristanu s neprijateljima našim i ne udare na nas i ne otidu iz zemlje. 11I postaviše nad njima nastojnike da ih muèe teškim poslovima; i graðaše narod Izrailjev Faraonu gradove Pitom i Ramesu. 12Ali što ga više muèahu to se više množaše i napredovaše, da se grožahu od sinova Izrailjevijeh. 13I žestoko nagonjahu Misirci sinove Izrailjeve na poslove, 14I zagrèivahu im život teškim poslovima, blatom i opekama i svakim radom u polju, i svakim drugim poslom, na koji ih žestoko nagonjahu. 15I još zapovjedi car Misirski babicama Jevrejskim, od kojih jednoj bješe ime Sefora a drugoj Fuva, 16I reèe: kad babièite Jevrejke, i u poroðaju vidite da je muško, ubijte ga, a kad bude žensko, nek ostane živo. 17Ali se babice bojahu Boga, i ne èinjahu kako im reèe car Misirski, nego ostavljahu djecu u životu. 18A car Misirski dozva babice, i reèe im: zašto to èinite, te ostavljate u životu mušku djecu? 19A babice rekoše Faraonu: Jevrejke nisu kao žene Misirke; jaèe su; dok im doðe babica, one veæ rode. 20I Bog uèini dobro babicama; i narod se umnoži i osili veoma;

Job 1.1-12 (Vespers)

1Bijaše èovjek u zemlji Uzu po imenu Jov; i taj èovjek bijaše dobar i pravedan, i bojaše se Boga, i uklanjaše se oda zla. 2I rodi mu se sedam sinova i tri kæeri. 3I imaše stoke sedam tisuæa ovaca i tri tisuæe kamila i pet stotina jarmova volova i pet stotina magarica, i èeljadi veoma mnogo; i bijaše taj èovjek najveæi od svijeh ljudi na istoku. 4I sinovi njegovi sastajahu se i davahu gozbe kod kuæe, svaki svoga dana, i slahu te pozivahu tri sestre svoje da jedu i piju s njima. 5I kad bi se obredili gozbom, pošiljaše Jov i osveæivaše ih, i ustajuæi rano prinošaše žrtve paljenice prema broju svijeh njih; jer govoraše Jov: može biti da su se ogriješili sinovi moji i pohulili na Boga u srcu svom. Tako èinjaše Jov svaki put. 6A jedan dan doðoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a meðu njih doðe i Sotona. 7I Gospod reèe Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reèe: prohodih zemlju i obilazih. 8I reèe Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga èovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla. 9A Sotona odgovori Gospodu i reèe: eda li se uzalud Jov boji Boga? 10Nijesi li ga ti ogradio i kuæu njegovu i sve što ima svuda unaokolo? djelo ruku njegovijeh blagoslovio si, i stoka se njegova umnožila na zemlji. 11Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, psovaæe te u oèi. 12A Gospod reèe Sotoni: evo, sve što ima neka je u tvojoj ruci; samo na njega ne diži ruke svoje. I otide Sotona od Gospoda.

Matthew 24.3-35 (Gospel, Presanctified)

3A kad sjeðaše na gori Maslinskoj pristupiše k njemu uèenici nasamo govoreæi: kaži nam kad æe to biti? i kakav je znak tvojega dolaska i pošljetka vijeka? 4I odgovarajuæi Isus reèe im: èuvajte se da vas ko ne prevari. 5Jer æe mnogi doæi u ime moje govoreæi: ja sam Hristos. I mnoge æe prevariti. 6Èuæete ratove i glasove o ratovima. Gledajte da se ne uplašite; jer treba da to sve bude. Ali nije još tada pošljedak. 7Jer æe ustati narod na narod i carstvo na carstvo; i biæe gladi i pomori, i zemlja æe se tresti po svijetu. 8A to je sve poèetak stradanja. 9Tada æe vas predati na muke, i pobiæe vas, i svi æe narodi omrznuti na vas imena mojega radi. 10I tada æe se mnogi sablazniti, i drug druga izdaæe, i omrznuæe drug na druga. 11I iziæi æe mnogi lažni proroci i prevariæe mnoge. 12I što æe se bezakonje umnožiti, ohladnjeæe ljubav mnogijeh. 13Ali koji pretrpi do kraja blago njemu. 14I propovjediæe se ovo jevanðelje o carstvu po svemu svijetu za svjedoèanstvo svijem narodima. I tada æe doæi pošljedak. 15Kad dakle ugledate mrzost opušæenja, o kojoj govori prorok Danilo, gdje stoji na mjestu svetome koji èita da razumije): 16Tada koji budu u Judeji neka bježe u gore; 17I koji bude na krovu da ne silazi uzeti što mu je u kuæi; 18I koji bude u polju da se ne vrati natrag da uzme haljine svoje. 19A teško trudnima i dojilicama u te dane. 20Nego se molite Bogu da ne bude bježan vaša u zimu ni u subotu; 21Jer æe biti nevolja velika kakova nije bila od postanja svijeta dosad niti æe biti; 22I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izbranijeh radi skratiæe se dani oni. 23Tada ako vam ko reèe: evo ovdje je Hristos ili ondje, ne vjerujte. 24Jer æe iziæi lažni hristosi i lažni proroci, i pokazaæe znake velike i èudesa da bi prevarili, ako bude moguæe, i izbrane. 25Eto vam kazah naprijed. 26Ako vam dakle reku: evo ga u pustinji, ne izlazite; evo ga u sobama, ne vjerujte. 27Jer kako što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, taki æe biti dolazak sina èovjeèijega. 28Jer gdje je strvina onamo æe se i orlovi kupiti. 29I odmah æe po nevolji dana tijeh sunce pomrèati, i mjesec svoju svjetlost izgubiti, i zvijezde s neba spasti, i sile nebeske pokrenuti se. 30I tada æe se pokazati znak sina èovjeèijega na nebu; i tada æe proplakati sva plemena na zemlji; i ugledaæe sina èovjeèijega gdje ide na oblacima nebeskima sa silom i slavom velikom. 31I poslaæe anðele svoje s velikijem glasom trubnijem; i sabraæe izbrane njegove od èetiri vjetra, od kraja do kraja nebesa. 32Od smokve nauèite se prièi: kad se veæ njezine grane pomlade i ulistaju, znate da je blizu ljeto. 33Tako i vi kad vidite sve ovo, znajte da je blizu kod vrata. 34Zaista vam kažem: ovaj naraštaj neæe proæi dok se ovo sve ne zbude. 35Nebo i zemlja proæi æe, ali rijeèi moje neæe proæi.

Hieromartyr Basil, bishop of Amasia and Righteous Virgin Glaphyra (322)

Licinius was co-emperor with Constantine the Great. At his accession, he had agreed to tolerate Christianity in his territories, but soon turned to persecuting the Christians, and to a variety of carnal sins. He conceived a passion for Glaphyra, a Christian virgin handmaid of the Empress Constantia. When Glaphyra told Constantia of this, the Empress sent her away to Amasia in the East for her protection. There she was received and protected by Bishop Basil of that city. Licinius learned where Glaphyra was hiding and ordered that both she and the bishop be brought to him as prisoners. The soldiers who came for her found that she had already died, so they returned with only Bishop Basil, who was subjected to cruel tortures, then beheaded. His body was cast into the sea, but, with the help of an angel of God, his people found his body, retrieved it from the sea, and returned it to Amasia.

The Prologue adds, “The Emperor Constantine raised an army against Licinius, overcame him, arrested him and sent him into exile in Gaul, where he ended his God-hating days.”

St Stephen,Bishop of Perm (1396)

As a young man he entered monastic life at the monastery of St Gregory the Theologian in Rostov. Learning that the land of Perm (on the western slopes of the Ural Mountains) was still immured in paganism, he was filled with a desire to bring the Gospel to its people. He set about learning the language, created an alphabet and translated the service books. With the blessing of the Metropolitan of Moscow he then set out and began his apostolic labors. When, after much difficulty and many sufferings, he had gathered a community of baptised Christians, he was made Bishop of the region. Once, in his old age, he returned to Moscow, where he reposed in 1396.