James 3.1-10 (Epistle)

1Ne tražite, braæo moja, da budete mnogi uèitelji, znajuæi da æemo veæma biti osuðeni, 2Jer svi pogrješujemo mnogo puta. Ali ko u rijeèi ne pogrješuje, onaj je savršen èovjek, može zauzdati i sve tijelo. 3Jer gle, i konjma meæemo žvale u usta da nam se pokoravaju, i sve tijelo njihovo okreæemo. 4Gle i laðe, ako su i velike i silni ih vjetrovi gone, okreæu se malom krmicom kuda hoæe onaj koji upravlja. 5A tako je i jezik mali ud, i mnogo èini. Gle, mala vatra, i kolike velike šume sažeže. 6I jezik je vatra, svijet pun nepravde. Tako i jezik živi meðu našijem udima, poganeæi sve tijelo, i paleæi vrijeme života našega, i zapaljujuæi se od pakla. 7Jer sav rod zvjerinja i ptica, i bubina i riba, pripitomljava se i pripitomio se rodu èovjeèijemu; 8A jezika niko od ljudi ne može pripitomiti, jer je nemirno zlo, puno ijeda smrtonosnoga. 9Njim blagosiljamo Boga i oca, i njim kunemo ljude, koji su stvoreni po oblièju Božijemu. 10Iz jednijeh usta izlazi blagoslov i kletva. Ne valja, ljubazna braæo moja, da ovo tako biva.

Hebrews 7.7-17 (Epistle, Meeting)

7Ali bez svakoga izgovora manje blagoslovi veæe. 8I tako ovdje uzimaju desetak ljudi koji umiru, a onamo onaj za kojega se posvjedoèi da živi. 9I, da ovako reèem, Levije koji uze desetak, dao je desetak kroz Avraama: 10Jer bijaše još u bedrima oèinima kad ga srete Melhisedek. 11Ako je dakle savršenstvo postalo kroz Levitsko sveštenstvo jer je narod pod njim zakon primio kaka je još potreba bila govoriti da æe drugi sveštenik postati po redu Melhisedekovu a ne po redu Aronovu? 12Jer kad se promijeni sveštenstvo, mora se i zakon promijeniti. 13Jer za koga se ovo govori on je od drugoga koljena, od kojega niko ne pristupi k oltaru. 14Jer je poznato da Gospod naš od koljena Judina iziðe, za koje koljeno Mojsije ne govori ništa o sveštenstvu. 15I još je više poznato da æe po redu Melhisedekovu drugi sveštenik postati, 16Koji nije postao po zakonu tjelesne zapovijesti nego po sili života vjeènoga. 17Jer svjedoèi: ti si sveštenik vavijek po redu Melhisedekovu.

Mark 11.11-23 (Gospel)

11I uðe Isus u Jerusalim, i u crkvu; i promotrivši sve, kad bi uveèe, iziðe u Vitaniju s dvanaestoricom. 12I sjutradan kad iziðoše iz Vitanije, ogladnje. 13I vidjevši izdaleka smokvu s lišæem doðe ne bi li što našao na njoj; i došavši k njoj ništa ne naðe osim lišæa; jer još ne bješe vrijeme smokvama. 14I odgovarajuæi Isus reèe joj: da otsad od tebe niko ne jede roda dovijeka. I slušahu uèenici njegovi. 15I doðoše opet u Jerusalim; i ušavši Isus u crkvu stade izgoniti one koji prodavahu i kupovahu po crkvi; i ispremeta trpeze onijeh što mijenjahu novce, i klupe onijeh što prodavahu golubove. 16I ne dadijaše da ko pronese suda kroz crkvu. 17I uèaše govoreæi im: nije li pisano: dom moj neka se zove dom molitve svima narodima? A vi naèiniste od njega hajduèku peæinu. 18I èuše književnici i glavari sveštenièki, i tražahu kako bi ga pogubili; jer ga se bojahu; jer se sav narod èuðaše nauci njegovoj. 19I kad bi uveèe iziðe napolje iz grada. 20I ujutru prolazeæi vidješe smokvu gdje se posušila iz korijena. 21I opomenuvši se Petar reèe mu: Ravi! gle, smokva što si je prokleo posušila se. 22I odgovarajuæi Isus reèe im: 23Imajte vjeru Božiju; jer vam zaista kažem: ako ko reèe gori ovoj: digni se i baci se u more, i ne posumnja u srcu svojemu, nego uzvjeruje da æe biti kao što govori: biæe mu što god reèe.

Luke 2.22-40 (Gospel, Meeting)

22I kad doðe vrijeme da idu na molitvu po zakonu Mojsijevu, doniješe ga u Jerusalim da ga metnu pred Gospoda, 23Kao što je napisano u zakonu Gospodnjemu: da se svako dijete muško koje najprije otvori matericu posveti Gospodu;) 24I da prinesu prilog, kao što je reèeno u zakonu Gospodnjemu, dvije grlice, ili dva golubiæa. 25I gle, bijaše u Jerusalimu èovjek po imenu Simeun, i taj èovjek bješe pravedan i pobožan, koji èekaše utjehe Izrailjeve, i Duh sveti bijaše u njemu. 26I njemu bješe sveti Duh kazao da neæe vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega. 27I kaza mu Duh te doðe u crkvu; i kad donesoše roditelji dijete Isusa da svrše za njega zakon po obièaju, 28I on ga uze na ruke svoje, i hvali Boga i reèe: 29Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po rijeèi svojoj; 30Jer vidješe oèi moje spasenije tvoje, 31Koje si ugotovio pred licem sviju naroda, 32Vidjelo, da obasja neznabošce, i slavu naroda tvojega Izrailja. 33I Josif i mati njegova èuðahu se tome što se govoraše za njega. 34I blagoslovi ih Simeun, i reèe Mariji materi njegovoj: gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga æe se govoriti 35A i tebi samoj probošæe nož dušu da se otkriju misli mnogijeh srca. 36I bješe Ana proroèica, kæi Fanuilova, od koljena Asirova; ona je ostarjela, a sedam je godina življela s mužem od djevojaštva svojega, 37I udova oko osamdeset i èetiri godine, koja ne odlažaše od crkve, i služaše Bogu dan i noæ postom i molitvama. 38I ona u taj èas doðe, i hvaljaše Gospoda i govoraše za njega svima koji èekahu spasenija u Jerusalimu. 39I kad svršiše sve po zakonu Gospodnjemu, vratiše se u Galileju u grad svoj Nazaret. 40A dijete rastijaše i jaèaše u duhu, i punjaše se premudrosti, i blagodat Božija bješe na njemu.

Holy Martyr Nicephorus (ca. 257)

Sapricius the priest and the layman Nicephorus lived in Antioch of Syria. Though they were the closest of friends, a disagreement between them led to estrangement and then to outright enmity. In time, Nicephorus came to himself and realized that reconciliation and love among brethren are precious in the sight of the Lord, and he sent to Sapricius to ask his forgiveness for Christ’s sake. But his messengers were turned away, and Sapricius coldly refused any reconciliation. At the same time he violated the Lord’s commandment by continuing to serve at the altar without seeking to make peace. Nicephorus finally went in person and threw himself at Sapricius’ feet, but even this had no effect.

Soon, persecution of Christians broke out, and Sapricius was arrested. When he confessed Christ without fear or hesitation, and refused to make sacrifice to the idols even under torture, he was condemned to be beheaded. Nicephorus was distressed that Sapricius might give his life in Christ’s name while still at enmity with a brother; and that he himself would lose his chance to make peace. As Sapricius was being led to the place of execution, Nicephorus went on his knees before him and cried ‘Martyr of Christ, forgive me the offences for which you are angry with me!’ Still, Sapricius coldly spurned his former friend’s pleas. For this reason, as the executioner was raising his sword, and the crown of martyrdom was only seconds away, God withdrew his grace from the priest, who turned to the executioner and declared his readiness to adore the idols. Nicephorus, who was among the witnesses, begged him not to apostatise, but his words were of no effect. Nicephorus then turned to the executioner and shouted ‘I am a Christian! I believe in our Lord Jesus Christ whom he has just denied. Let him go and put me to death in his place!’

The Governor agreed, and ordered the release of Sapricius and the execution of Nicephorus. The Martyr laid his neck on the block joyfully and claimed the crown that Sapricius had thrown away. The Synaxarion concludes:

‘When he departed for heaven to receive the crown of glory, Saint Nicephorus left to us Christians a vivid illustration of these words uttered by the Holy Spirit: If I deliver my body to be burned but have no love, I gain nothing (1 Cor. 13:3). If you do not forgive men their trespasses neither will your heavenly Father forgive your trespasses… For the measure you give will be the measure you get (Matt. 6:15; 7:2).’

Hieromartyr Peter of Damascus, bishop of Damascus (ca. 776)

“Saint Peter was Bishop of Damascus during the reign of Constantine Copronymus (c. 776) and a contemporary of Saint John of Damascus. He was arrested on the orders of the Caliph Walid for castigating the heretical doctrines of the Muslims and the Manichaeans. His tongue was cut out and he was exiled to South Arabia (Arabia Felix), where he continued to teach the true Faith and to serve the holy Mysteries until he entered into the reward of his labours in heaven.’ (Synaxarion)

Peter of Damascus, Hesychast (12th c.)

Little is known of him except by his writings in the Philokalia . Saint Nikodemos, compiler of the Philokalia, writes that his work is ‘a recapitulation of holy watchfulness… a circle within a circle, a concentrated Philokalia within the more extendedPhilokalia.’