John 20.11-18 (8th Matins Gospel)

11A Marija stajaše napolju kod groba i plakaše. I kad plakaše nadviri se nad grob, 12I vidje dva anðela u bijelijem haljinama gdje sjede jedan èelo glave a jedan èelo nogu gdje bješe ležalo tijelo Isusovo. 13I rekoše joj oni: ženo! što plaèeš? Reèe im: uzeše Gospoda mojega, i ne znam gdje ga metnuše. 14I ovo rekavši obazre se natrag, i vidje Isusa gdje stoji, i ne znadijaše da je Isus. 15Isus joj reèe: ženo! što plaèeš? koga tražiš? A ona misleæi da je vrtar reèe mu: gospodine! ako si ga ti uzeo kaži mi gdje si ga metnuo, i ja æu ga uzeti. 16Isus joj reèe: Marija! A ona obazrevši se reèe mu: Ravuni! koje znaèi uèitelju. 17Reèe joj Isus: ne dohvataj se do mene, jer se još ne vratih k ocu svojemu; nego idi k braæi mojoj, i kaži im: vraæam se k ocu svojemu i ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu. 18A Marija Magdalina otide, i javi uèenicima da vidje Gospoda i kaza joj ovo.

2 Corinthians 11.31-12.9 (Epistle)

31Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji je blagosloven vavijek, zna da ne lažem. 32U Damasku neznabožaèki knez cara Arete èuvaše grad Damask i šæaše da me uhvati; i kroz prozor spustiše me u kotarici preko zida, i izbjegoh iz njegovijeh ruku.

1Ali mi se ne pomaže hvaliti, jer æu doæi na viðenja i otkrivenja Gospodnja. 2Znam èovjeka u Hristu koji prije èetrnaest godina ili u tijelu, ne znam; ili osim tijela, ne znam: Bog zna) bi odnesen do treæega neba. 3I znam za takovog èovjeka ili u tijelu, ili osim tijela, ne znam: Bog zna) 4Da bi odnesen u raj, i èu neiskazane rijeèi kojijeh èovjeku nije slobodno govoriti. 5Tijem æu se hvaliti, a sobom se neæu hvaliti, veæ ako slabostima svojima. 6Jer kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman, jer bih istinu kazao; ali štedim da ne bi ko više pomislio za mene nego što me vidi ili èuje što od mene. 7I da se ne bih ponio za premnoga otkrivenja, dade mi se žalac u meso, anðeo sotonin, da me æuša da se ne ponosim. 8Zato triput Gospoda molih da otstupi od mene. 9I reèe mi: dosta ti je moja blagodat; jer se moja sila u slabosti pokazuje sasvijem. Daklem æe se najslaðe hvaliti svojijem slabostima, da se useli u mene sila Hristova.

Hebrews 13.7-16 (Epistle, St John Kochurov)

7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek. 9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima. 10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji. 11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola. 12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada. 13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu. 14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi. 15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo. 16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.

Luke 8.26-39 (Gospel)

26I doðoše u okolinu Gadarinsku koja je prema Galileji. 27A kad iziðe on na zemlju, srete ga jedan èovjek iz grada u kome bijahu ðavoli od mnogo godina, i u haljine ne oblaèaše se, i ne življaše u kuæi, nego u grobovima. 28A kad vidje Isusa, povika i pripade k njemu i reèe zdravo: što je tebi do mene, Isuse, sine Boga najvišega? Molim te, ne muèi me. 29Jer Isus zapovjedi duhu neèistome da iziðe iz èovjeka; jer ga muèaše odavno, i metahu ga u verige i u puta da ga èuvaju, i iskida sveze, i tjeraše ga ðavo po pustinji. 30A Isus ga zapita govoreæi: kako ti je ime? A on reèe: legeon; jer mnogi ðavoli bijahu ušli u nj. 31I moljahu ga da im ne zapovjedi da idu u bezdan. 32A ondje pasijaše po gori veliki krd svinja, i moljahu ga da im dopusti da u njih uðu. I dopusti im. 33Tada iziðoše ðavoli iz èovjeka i uðoše u svinje; i navali krd s brijega u jezero, i utopi se. 34A kad vidješe svinjari što bi, pobjegoše i javiše u gradu i po selima. 35I iziðoše ljudi da vide šta je bilo, i doðoše k Isusu, i naðoše èovjeka iz koga ðavoli bijahu izišli a on sjedi obuèen i pametan kod nogu Isusovijeh; i uplašiše se. 36A oni što su vidjeli kazaše im kako se iscijeli bijesni. 37I moli ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih; jer se bijahu vrlo uplašili. A on uljeze u laðu i otide natrag. 38Èovjek pak iz koga iziðoše ðavoli moljaše da bi s njim bio; ali ga Isus otpusti govoreæi: 39Vrati se kuæi svojoj, i kazuj šta ti uèini Bog. I otide propovijedajuæi po svemu gradu šta mu Isus uèini.

Luke 12.32-40 (Gospel, St John Kochurov)

32Ne boj se, malo stado! jer bi volja vašega oca da vam da carstvo. 33Prodajite što imate i dajite milostinju; naèinite sebi torbe koje neæe ovetšati, haznu koja se nikad neæe isprazniti, na nebesima, gdje se lupež ne prikuèuje niti moljac jede. 34Jer gdje je vaše blago ondje æe biti i srce vaše. 35Neka budu vaša bedra zapregnuta i svijeæe zapaljene; 36I vi kao ljudi koji èekaju gospodara svojega kad se vrati sa svadbe da mu odmah otvore kako doðe i kucne. 37Blago onijem slugama koje naðe gospodar kad doðe a oni straže. Zaista vam kažem da æe se zapregnuti, i posadiæe ih, i pristupiæe te æe im služiti. 38I ako doðe u drugu stražu, i u treæu stražu doðe, i naðe ih tako, blago onijem slugama. 39Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koji æe èas doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 40I vi dakle budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij.

Holy Apostles Stachys, Apelles, Amplias, Urban, Narcissus and Aristobolus.

They are numbered among the Seventy. All six are mentioned by St Paul in the sixteenth chapter of his Epistle to the Romans. Stachys was appointed Bishop of Byzantium by the Apostle Andrew, and reposed in peace in AD 54. Apelles became Bishop of Heraclea in Asia Minor. Amplias and Urban were made Bishops in Macedonia by St Andrew; both died as Martyrs. Narcissus became Bishop of Athens and died a Martyr. Aristobulus became Bishop of Britain, where he reposed in peace.

New Martyr Nicholas of Chios (1754)

Raised in piety, he worked as a stone-mason until an accident deprived him of his reason and of the power of speech. The local Turkish rulers took advantage of his condition to declare him a Muslim. For years thereafter he was employed as a shepherd until he met a monk named Cyril, who prayed fervently that he be restored to his senses. He was miraculously restored, and almost immediately was filled with the desire to repent and to live only for Christ, devoting himself to prayer, fasting and vigil. Some time later he was falsely suspected of a crime by the (Christian) people of his village, and brought before the Turkish authorities. When he was questioned, he declared ‘I was born a Christian, I was brought up as a Christian, I have never denied Christ for Islam, and I never will deny Him, but will die a Christian.’ For this he was brutally tortured. Many local Christians, including the village priest, feared for their own safety and urged him to deny Christ, but Nicholas only rebuked them and stood firm. After many days of torture he was finally slain by the sword. The Synaxarion tells how a thick darkness fell on the whole island of Chios. When the dismayed Turks burned the Martyr’s body to be rid of this miracle, they were further dismayed when a heavenly scent rose from the flames, revealing the Saint’s entry into eternal glory.