Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

2 Corinthians 6.1-10 (Epistle)

1Molimo vas pak kao pomagaèi da ne primite uzalud blagodat Božiju. 2Jer on govori: u vrijeme najbolje poslušah te, i u dan spasenija pomogoh ti. Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenija! 3Nikakvo ni u èemu ne dajte spoticanje, da se služba ne kudi; 4Nego u svemu pokažite se kao sluge Božije, u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tjesnotama, 5U ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u nespavanju, u postu, 6U èistoti, u razumu, u podnošenju, u dobroti, u Duhu svetom, u ljubavi istinitoj, 7U rijeèi istine, u sili Božijoj, s oružjem pravde i nadesno i nalijevo, 8Slavom i sramotom, kuðenjem i pohvalom, kao varalice i istiniti, 9Kao neznani i poznati, kao oni koji umiru i evo smo živi, kao nakaženi a ne umoreni, 10Kao žalosni a koji se jednako vesele, kao siromašni, a koji mnoge obogaæavaju, kao oni koji ništa nemaju a sve imaju.

Luke 7.11-16 (Gospel)

11I potom iðaše u grad koji se zove Nain, i s njim iðahu mnogi uèenici njegovi i mnoštvo naroda. 12Kad se približiše k vratima gradskijem, i gle, iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bješe udovica i naroda iz grada mnogo iðaše s njom. 13I vidjevši je Gospod sažali mu se za njom, i reèe joj: ne plaèi. 14I pristupivši prihvati za sanduk; a nosioci stadoše, i reèe: momèe! tebi govorim, ustani. 15I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj. 16A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreæi: veliki prorok iziðe meðu nama, i Bog pohodi narod svoj.

Holy Martyrs Eulampius and Eulampia (196)

They were brother and sister, from Nicomedia, who suffered for Christ during the reign of Maximian. Eulampius was arrested for his Christian faith; when his sister received the news, she hurried to join him. Both were subjected to various cruel tortures, including being cast into fire and boiling pitch, from which they miraculously emerged unharmed. Finally, Eulampius was beheaded, and Eulampia gave up her spirit before she too could be beheaded.

Blessed Fool for Christ Andrew of Totma (1637)

“Saint Andrew came of a family of devout, unlettered peasants. He obtained an education by going to church and, on the death of his parents, became a novice at the Monastery of Galich, in the diocese of Kostroma. The Abbot, who was remarkable for his wisdom, discerned Andrew’s spiritual gifts and encouraged him to undertake the unusual and difficult ascesis of Foolishness-for-Christ. Andrew left the monastery to lead a wayfaring life, but often returned to reveal his thoughts and deeds to his starets. On his Elder’s death, he settled near the Church of the Resurrection in the town of Totma, where he was completely unknown. He spent the whole night in prayer and during the day begged alms that he forthwith gave to the poor. He went barefoot summer and winter and lived on nothing but bread and water. Every year he made a pilgrimage to the holy places of the region. One day he was accosted by the chief of an outlandish tribe. The man was suffering from an eye complaint and asked Andrew, who was already looked upon as a wonderworker, to cure him. Andrew fled, but the wild man washed his eyes in the snow trodden by the Saint and was healed.

“Worn out by ascesis and privation, Saint Andrew foreknew the day of his decease. He called a priest, confessed and communicated in the holy Mysteries, and not long after he fell asleep in the Lord, a heavenly scent pervading the room where his body lay. Some time later, the Saint appeared to a sick woman as she slept, holding the Gospel for her to venerate and telling her to pray at his tomb. When she awoke, the woman was healed.” (Synaxarion)