No Fast
26Jer pogledajte znanje svoje, braæo, da nema ni mnogo premudrijeh po tijelu, ni mnogo silnijeh ni mnogo plemenitijeh; 27Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami premudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jako; 28I što je neplemenito pred svijetom i uništeno izabra Bog, i što nije, da uništi ono što jest, 29Da se ne pohvali nijedno tijelo pred Bogom.
23Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali sve ne ide na dobro. 24Niko da ne gleda što je njegovo, nego svaki da gleda što je drugoga. 25Sve što se prodaje na mesarnici, jedite, i ništa ne ispitujte savjesti radi; 26Jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj. 27Ako li vas ko od nevjernika pozove, i hoæete iæi, jedite sve što se pred vas donese, i ne premišljajte ništa savjesti radi. 28Ako li vam pak ko reèe: ovo je idolska žrtva, ne jedite radi onoga koji vam kaže, i radi savjesti; jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj.
21A Isus im opet reèe: ja idem, i tražiæete me; i pomrijeæete u svojemu grijehu; kud ja idem vi ne možete doæi. 22Tada rekoše Jevreji: da se neæe sam ubiti, što govori: kud ja idem vi ne možete doæi? 23I reèe im: vi ste od nižijeh, ja sam od višijeh; vi ste od ovoga svijeta, ja nijesam od ovoga svijeta. 24Tako vam kazah da æete pomrijeti u grijesima svojima; jer ako ne uzvjerujete da sam ja, pomrijeæete u grijesima svojima. 25Tada mu govorahu: ko si ti? I reèe im Isus: poèetak, kako vam i kažem. 26Mnogo imam za vas govoriti i suditi; ali onaj koji me posla istinit je, i ja ono govorim svijetu što èuh od njega. 27Ne razumješe dakle da im govoraše za oca. 28A Isus im reèe: kad podignete sina èovjeèijega, onda æete doznati da sam ja, i da ništa sam od sebe ne èinim; nego kako me nauèi otac moj onako govorim. 29I onaj koji me posla sa mnom je. Ne ostavi otac mene sama; jer ja svagda èinim što je njemu ugodno. 30Kad ovo govoraše, mnogi ga vjerovaše.
34Zaista vam kažem: ovaj naraštaj neæe proæi dok se ovo sve ne zbude. 35Nebo i zemlja proæi æe, ali rijeèi moje neæe proæi. 36A o danu tome i o èasu niko ne zna, ni anðeli nebeski, do otac moj sam. 37Jer kako što je bilo u vrijeme Nojevo tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 38Jer kako što pred potopom jeðahu i pijahu, ženjahu se i udavahu do onoga dana kad Noje uðe u kovèeg, 39I ne osjetiše dok ne doðe potop i odnese sve; tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 40Tada æe biti dva na njivi; jedan æe se uzeti, a drugi æe se ostaviti. 41Dvije æe mljeti na žrvnjevima; jedna æe se uzeti, a druga æe se ostaviti. 42Stražite dakle, jer ne znate u koji æe èas doæi Gospod vaš. 43Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koje æe vrijeme doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 44Zato i vi budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij.
Saints Trophimus and Sabbatius came to Antioch during a great festival of Apollo and Daphne. Sorrowing for the blindness of the people they presented themselves to Atticus, the governor, and announced that they were Christians. Sabbatius was tortured so cruelly that he died in his sufferings; Trophimus was sent to Synnada, where he in turn was tortured, then imprisoned barely alive. An official of that city, Dorymedon, was moved to pity and came to the prison to care for Trophimus. (The Great Horologion says that he was still a pagan at the time, the Prologue that he was a secret Christian). When a pagan festival came, Dorymedon refused to worship the idols and proclaimed himself a Christian. He and Trophimus together were tortured, thrown to wild beasts (who would not touch them), and finally beheaded.
Dometian, a prince and a fierce persecutor of Christians, was hunting in the mountains when he came upon an old man surrounded by wild beasts, who were as gentle and tame as lambs in his presence. When asked who he was, the old man answered that he was Zosimas, a Christian who had left the persecutors in the city to live among the beasts instead. Dometian, hearing that Zosimas was a Christian, ordered him seized and bound, and subjected him to many tortures. When the holy man was wounded and beaten all over, the prince tied a rock around his neck and hanged him from a tree, mocking him with the words ‘Command a wild beast to come, then we will all believe!’ Zosimas prayed, and at once a large lion appeared, came up to Zosimas, and took the weight of the rock on its head to ease the martyr’s sufferings. The terrified prince freed Zosimas, who died of his wounds not long afterward.