Acts 27.1-44 (Epistle)

1I kao što bi odreðeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od æesareve èete. 2A kad uðosmo u laðu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maæedonac iz Soluna. 3I drugi dan doðosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju. 4I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni. 5I preplovivši puèinu Kilikijsku i Pamfilijsku doðosmo u Miru Likijsku. 6I ondje našavši kapetan laðu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju. 7I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone. 8I jedva se vozeæi pored kraja, doðosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja. 9A pošto proðe mnogo vremena, i veæ plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post veæ bješe prošao, svjetovaše Pavle 10Govoreæi im: ljudi! vidim da æe plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i laðe nego i duša našijeh. 11Ali kapetan posluša veæma kormanoša i gospodara od laðe negoli Pavlove rijeèi. 12A ne buduæi pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doæi do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu. 13I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita. 14Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon. 15A kad se laða ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas. 16A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac, 17Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo. 18A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare. 19I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski. 20A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti. 21I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete. 22I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe; 23Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim, 24Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom. 25Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno. 26Ali valja nam doæi na jedno ostrvo. 27A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji. 28I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati. 29Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane. 30A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere, 31Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati. 32Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade. 33A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši. 34Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neæe otpasti. 35I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti. 36Onda se svi razveselivši i oni jedoše. 37A u laði bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest. 38I nasitivši se jela, oblakšaše laðu izbacivši pšenicu u more. 39A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguæe, da izvuku laðu. 40I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriæu koji duhaše, vožasmo se kraju. 41A kad doðosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se laða; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova. 42A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteèe. 43Ali kapetan želeæi saèuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoèe najprije, i da iziðu na zemlju; 44A ostali jedni na daskama a jedni na èemu od laðe. I tako iziðoše svi živi na zemlju.

John 17.18-26 (Gospel)

18Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet. 19Ja posveæujem sebe za njih, da i oni budu osveæeni istinom. 20Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji me uzvjeruju njihove rijeèi radi; 21Da svi jedno budu, kao ti, oèe, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. 22I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da budu jedno kao mi što smo jedno. 23Ja u njima i ti u meni: da budu sasvijem ujedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao. 24Oèe! hoæu da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja; da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta. 25Oèe pravedni! svijet tebe ne pozna, a ja te poznah, i ovi poznaše da si me ti poslao. 26I pokazah im ime tvoje, i pokazaæu: da ljubav kojom si mene ljubio u njima bude, i ja u njima.

Virgin-martyr Theodosia of Tyre (308)

During the persecutions of the Emperor Maximian, the virgin Theodosia came to comfort a group of Christians who were standing before the governor of Caesarea in Palestine. When she encouraged them not to shun martyrdom, she too was brought before the judge, who ordered that a stone be tied around her neck and that she be thrown into the sea; but angels carried her to shore unharmed. The judge then ordered that she be beheaded. The night that the sentence was carried out, Theodosia appeared to her parents, surrounded by heavenly light and accompanied by other virgin martyrs, and said, ‘Do you see how great is the glory and grace of my Christ, of which you wished to deprive me?’ (Her parents, wishing to preserve her from martyrdom, had tried to prevent her from confessing Christ).

Commemoration of the First Ecumenical Council (325)

The council was called by the Emperor Constantine the Great and held in Nicea in 325. The teaching of the Alexandrian priest Arius — that Christ is not co-eternal with the Father, but is His divine creation — was attracting many followers throughout the empire, and the Emperor wished for a statement of correct doctrine from the Church. Present at the council were 318 holy hierarchs, including St Nicholas of Myra, St Athanasius the great, and St Spyridon. The council clearly condemned the Arian heresy, formulated the first version of the Symbol of Faith (often called the Nicene Creed), and propounded twenty canons. The Fathers of the Council are commemorated on the Sunday after Ascension.

The Fall of Constantinople (1453); "Blessed Constantine XII, last of the Byzantine emperors, martyred by the Turks (1453)"

On this date in 1453, Constantinople, the capital city of the Christian world, was sacked by the forces of Sultan Mehmet (Mohammed) II, bringing it under Turkish rule, where it remains to this day.

Constantine XII, the last Byzantine Emperor, died defending the city. Sources are sharply divided as to whether he is to be counted as a Christian Martyr. The designation “Blessed Constantine”, above, is from the St Herman Calendar, whose compilers cite Russian martyrologies which list him as a saint. However, the Prologue cites the fall of Constantinople while pointedly omitting any praise of Constantine. He accepted (and never publicly renounced) the false “union” of Florence, and so is counted by some as a heretic. Many Orthodox Christians, including many of the people of Constantinople, saw the city’s fall as divine retribution for the Empire’s acceptance of the union.

Before his death the Emperor donned soldier’s armor and helped to man the ramparts of the City; his body was never found. Though various legends abound, the most likely explanation is that he died with many other defenders and was cast with them into a common grave.