Matthew 22.15-23.39 (Gospel, Bridegroom)

15Tada otidoše fariseji i naèiniše vijeæu kako bi ga uhvatili u rijeèi. 16I poslaše k njemu uèenike svoje s Irodovcima, te rekoše: uèitelju! znamo da si istinit, i putu Božijemu zaista uèiš, i ne mariš ni za koga, jer ne gledaš ko je ko. 17Kaži nam dakle šta misliš ti? treba li dati haraè æesaru ili ne? 18Razumjevši Isus lukavstvo njihovo reèe: što me kušate, licemjeri? 19Pokažite mi novac haraèki. A oni donesoše mu novac. 20I reèe im: èij je obraz ovaj i natpis? 21I rekoše mu: æesarev. Tada reèe im: podajte dakle æesarevo æesaru, i Božije Bogu. 22I èuvši diviše se, i ostavivši ga otidoše. 23Taj dan pristupiše k njemu sadukeji koji govore da nema vaskrsenija, i upitaše ga 24Govoreæi: uèitelju! Mojsije reèe: ako ko umre bez djece, da uzme brat njegov ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu. 25U nas bješe sedam braæe; i prvi oženivši se umrije, i ne imavši poroda ostavi ženu svoju bratu svojemu. 26A tako i drugi, i treæi, tja do sedmoga. 27A poslije sviju umrije i žena. 28O vaskrseniju dakle koga æe od sedmorice biti žena? jer je za svima bila. 29A Isus odgovarajuæi reèe im: varate se, ne znajuæi pisma ni sile Božije. 30Jer o vaskrseniju niti æe se ženiti ni udavati; nego su kao anðeli Božiji na nebu. 31A za vaskrsenije mrtvijeh nijeste li èitali što vam je rekao Bog govoreæi: 32Ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego živijeh. 33I èuvši narod divljaše se nauci njegovoj. 34A fariseji èuvši da posrami sadukeje sabraše se zajedno. 35I upita jedan od njih zakonik kušajuæi ga i govoreæi: 36Uèitelju! koja je zapovijest najveæa u zakonu? 37A Isus reèe mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. 38Ovo je prva i najveæa zapovijest. 39A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. 40O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci. 41A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus 42Govoreæi: šta mislite za Hrista, èij je sin? Rekoše mu: Davidov. 43Reèe im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreæi: 44Reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 45Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin? 46I niko mu ne mogaše odgovoriti rijeèi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više.

1Tada Isus reèe k narodu i uèenicima svojima 2Govoreæi: na Mojsijevu stolicu sjedoše književnici i fariseji. 3Sve dakle što vam reku da držite, držite i tvorite; ali što oni èine ne èinite; jer govore a ne èine. 4Nego vežu bremena teška i nezgodna za nošenje, i tovare na pleæa ljudska; a prstom svojijem neæe da ih prihvate. 5A sva djela svoja èine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima. 6I traže zaèelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, 7I da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: ravi! ravi! 8A vi se ne zovite ravi; jer je u vas jedan ravi Hristos, a vi ste svi braæa. 9I ocem ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan otac koji je na nebesima. 10Niti se zovite uèitelji; jer je u vas jedan uèitelj Hristos. 11A najveæi izmeðu vas da vam bude sluga. 12Jer koji se podiže, poniziæe se, a koji se ponižuje, podignuæe se. 13Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zatvorate carstvo nebesko od ljudi; jer vi ne ulazite niti date da ulaze koji bi htjeli. 14Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što jedete kuæe udovièke, i lažno se Bogu molite dugo; zato æete veæma biti osuðeni. 15Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što prehodite more i zemlju da bi prisvojili jednoga, i kad ga prisvojite, èinite ga sinom paklenijem udvoje veæijem od sebe. 16Teško vama voði slijepi koji govorite: ako se ko kune crkvom ništa je; a ko se kune zlatom crkvenijem kriv je. 17Budale slijepe! šta je veæe, ili zlato, ili crkva koja zlato osveti? 18I ako se ko kune oltarom ništa je to, a koji se kune darom koji je na njemu kriv je. 19Budale slijepe! šta je veæe, ili dar, ili oltar koji dar osveti? 20Koji se dakle kune oltarom, kune se njim i svijem što je na njemu. 21I koji se kune crkvom, kune se njom i onijem koji živi u njoj. 22I koji se kune nebom, kune se prijestolom Božijem i onijem koji sjedi na njemu. 23Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što dajete desetak od metvice i od kopra i od kima, a ostaviste što je najpretežnije u zakonu: pravdu i milost i vjeru; a ovo je trebalo èiniti i ono ne ostavljati. 24Voði slijepi koji ocjeðujete komarca a kamilu proždirete. 25Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što èistite spolja èašu i zdjelu a iznutra su pune grabeža i nepravde. 26Fariseju slijepi! Oèisti najprije iznutra èašu i zdjelu da budu i spolja èiste. 27Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okreèeni grobovi, koji se spolja vide lijepi a unutra su puni kostiju mrtvaèkijeh i svake neèistote. 28Tako i vi spolja se pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja. 29Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zidate grobove prorocima i krasite rake pravednika, 30I govorite: da smo mi bili u vrijeme svojijeh otaca, ne bismo s njima pristali u krv proroka. 31Tijem samo svjedoèite za sebe da ste sinovi onijeh koji su pobili proroke. 32I vi dopunite mjeru otaca svojijeh. 33Zmije, porodi aspidini! kako æete pobjeæi od presude u oganj pakleni? 34Zato evo ja æu k vama poslati proroke i premudre i književnike; i vi æete jedne pobiti i raspeti, a jedne biti po zbornicama svojima i goniti od grada do grada, 35Da doðe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji od krvi Avelja pravednoga do krvi Zarije sina Varahijna, kojega ubiste meðu crkvom i oltarom. 36Zaista vam kažem da æe ovo sve doæi na rod ovaj. 37Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! koliko puta htjeh da skupim èeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliæe svoje pod krila, i ne htjeste! 38Eto æe vam se ostaviti vaša kuæa pusta. 39Jer vam kažem: neæete mene vidjeti otsele dok ne reèete: blagosloven koji ide u ime Gospodnje.

Ezekiel 1.21-28 (-2.1 LXX) (6th Hour)

21Kad one iðahu, iðahu i oni; i kad one stajahu, stajahu i oni; i kad se one podizahu od zemlje, podizahu se i toèkovi prema njima, jer duh životinjski bješe u toèkovima. 22A nad glavama životinjama bijaše kao nebo, po viðenju kao kristal, strašno, razastrto ozgo nad glavama njihovijem. 23A pod tijem nebom bijahu im krila pružena, jedno prema drugom, a dva krila svakoj pokrivahu tijelo. 24I èujah huku krila njihovijeh kad iðahu kao da bješe huka velike vode, kao glas svemoguæega i kao graja u okolu; i kad stajahu, spuštahu krila. 25I kad stavši spuštahu krila, èujaše se glas ozgo iz neba, koje bijaše nad glavama njihovijem. 26I ozgo na onom nebu što im bijaše nad glavama, bijaše kao prijesto, po viðenju kao kamen safir, i na prijestolu bijaše po oblièju kao èovjek. 27I vidjeh kao jaku svjetlost, i u njoj unutra kao oganj naokolo, od bedara gore, a od bedara dolje vidjeh kao oganj i svjetlost oko njega. 28Kao duga u oblaku kad je kiša, taka na oèi bijaše svjetlost unaokolo. To bijaše viðenje slave Božje na oèima; i kad vidjeh, padoh na lice svoje, i èuh glas nekoga koji govoraše.

Exodus 2.5-10 (Vespers)

5A kæi Faraonova doðe da se kupa u rijeci, i djevojke njezine hodahu kraj rijeke; i ona ugleda kovèežiæ u trsci, i posla dvorkinju svoju te ga izvadi. 6A kad otvori, vidje dijete, i gle, dijete plakaše; i sažali joj se, i reèe: to je Jevrejsko dijete. 7Tada reèe sestra njegova kæeri Faraonovoj: hoæeš li da idem da ti dozovem dojkinju Jevrejku, da ti doji dijete? 8A kæi Faraonova reèe joj: idi. I otide djevojèica, i dozva mater djetinju. 9I kæi Faraonova reèe joj: uzmi ovo dijete, i odoj mi ga, a ja æu ti platiti. I uze žena dijete i odoji ga. 10A kad dijete odraste, odvede ga ka kæeri Faraonovoj, a ona ga posini; i nadjede mu ime Mojsije govoreæi: jer ga iz vode izvadih.

Job 1.13-22 (Vespers)

13A jedan dan kad sinovi njegovi i kæeri njegove jeðahu i pijahu vino u kuæi brata svojega najstarijega, 14Doðe glasnik Jovu i reèe: volovi orahu i magarice pasijahu pokraj njih, 15A Saveji udariše i oteše ih, i pobiše momke oštrijem maèem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 16Dok ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: oganj Božji spade s neba i spali ovce i momke, i proždrije ih; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 17Dokle ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: Haldejci u tri èete udariše na kamile i oteše ih, i pobiše momke oštrijem maèem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 18Dokle ovaj još govoraše, doðe drugi i reèe: sinovi tvoji i kæeri tvoje jeðahu i pijahu vino u kuæi brata svojega najstarijega; 19A to vjetar velik doðe ispreko pustinje i udari u èetiri ugla od kuæe, te pade na djecu i pogiboše; i samo ja jedan utekoh da ti javim. 20Tada usta Jov i razdrije plašt svoj, i ostriže glavu, i pade na zemlju i pokloni se, 21I reèe: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go æu se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje. 22Uza sve to ne sagriješi Jov, niti reèe bezumlja za Boga.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers, St Tikhon)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers, St Tikhon)

Wisdom of Solomon 4.7-15 (Vespers, St Tikhon)

John 10.1-9 (Matins Gospel, St Tikhon)

1Zaista, zaista vam kažem: ko ne ulazi na vrata u tor ovèij nego prelazi na drugom mjestu on je lupež i hajduk; 2A koji ulazi na vrata jest pastir ovcama: 3Njemu vratar otvora, i ovce glas njegov slušaju, i svoje ovce zove po imenu, i izgoni ih; 4I kad svoje ovce istjera, ide pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov. 5A za tuðinom neæe da idu, nego bježe od njega, jer ne poznaju glasa tuðega. 6Ovu prièu kaza im Isus, ali oni ne razumješe šta to bijaše što im kaza. 7Tada im reèe Isus opet: zaista, zaista vam kažem: ja sam vrata k ovcama. 8Svi koliko ih god doðe prije mene lupeži su i hajduci; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi.

Hebrews 7.26-8.2 (Epistle, St Tikhon)

26Jer takov nama trebaše poglavar sveštenièki: svet, bezazlen, èist, odvojen od grješnika, i koji je bio više nebesa; 27Kojemu nije potrebno svaki dan, kao sveštenicima, najprije za svoje grijehe žrtve prinositi, a potom za narodne, jer on ovo uèini jednom, kad sebe prinese. 28Jer zakon postavlja ljude za sveštenike koji imaju slabost; a rijeè zakletve koja je reèena po zakonu, postavi sina vavijek savršena.

1A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takovoga poglavara sveštenièkoga koji sjede s desne strane prijestola velièine na nebesima; 2Koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju naèini Gospod, a ne èovjek.

Matthew 24.36-26.2 (Gospel, Presanctified)

36A o danu tome i o èasu niko ne zna, ni anðeli nebeski, do otac moj sam. 37Jer kako što je bilo u vrijeme Nojevo tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 38Jer kako što pred potopom jeðahu i pijahu, ženjahu se i udavahu do onoga dana kad Noje uðe u kovèeg, 39I ne osjetiše dok ne doðe potop i odnese sve; tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 40Tada æe biti dva na njivi; jedan æe se uzeti, a drugi æe se ostaviti. 41Dvije æe mljeti na žrvnjevima; jedna æe se uzeti, a druga æe se ostaviti. 42Stražite dakle, jer ne znate u koji æe èas doæi Gospod vaš. 43Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koje æe vrijeme doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 44Zato i vi budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij. 45Ko je dakle taj vjerni i mudri sluga kojega je postavio gospodar njegov nad svojima domašnjima da im daje hranu na obrok? 46Blago tome sluzi kojega došavši gospodar njegov naðe da izvršuje tako. 47Zaista vam kažem: postaviæe ga nad svijem imanjem svojim. 48Ako li taj rðavi sluga reèe u srcu svome: neæe moj gospodar još zadugo doæi; 49I poène biti svoje drugare, i jesti i piti s pijanicama; 50Doæi æe gospodar toga sluge u dan kad se ne nada, i u èas kad ne misli. 51I rasjeæi æe ga napola, i daæe mu platu kao i licemjerima; ondje æe biti plaè i škrgut zuba.

1Tada æe biti carstvo nebesko kao deset djevojaka koje uzeše žiške svoje i iziðoše na susret ženiku. 2Pet od njih bijahu mudre a pet lude. 3I lude uzevši žiške svoje ne uzeše sa sobom ulja. 4A mudre uzeše ulje u sudovima sa žišcima svojima. 5A buduæi da ženik odocni, zadrijemaše sve, i pospaše. 6A u ponoæi stade vika: eto ženika gdje ide, izlazite mu na susret. 7Tada ustaše sve djevojke one i ukrasiše žiške svoje. 8A lude rekoše mudrima: dajte nam od ulja svojega, jer naši žišci hoæe da se ugase. 9A mudre odgovoriše govoreæi: da ne bi nedostalo i nama i vama, bolje je idite k trgovcima i kupite sebi. 10A kad one otidoše da kupe, doðe ženik, i gotove uðoše s njim na svadbu, i zatvoriše se vrata. 11A poslije doðoše i one druge djevojke govoreæi: gospodaru! gospodaru! otvori nam. 12A on odgovarajuæi reèe im: zaista vam kažem: ne poznajem vas. 13Stražite dakle, jer ne znate dana ni èasa u koji æe sin èovjeèij doæi. 14Jer kako što èovjek polazeæi dozva sluge svoje i predade im blago svoje; 15I jednome dakle dade pet talanta, a drugome dva, a treæemu jedan, svakome prema njegovoj moæi; i otide odmah. 16A onaj što primi pet talanta otide te radi s njima, i dobi još pet talanta. 17Tako i onaj što primi dva dobi i on još dva. 18A koji primi jedan otide te ga zakopa u zemlju i sakri srebro gospodara svojega. 19A po dugom vremenu doðe gospodar tijeh sluga, i stade se raèuniti s njima. 20I pristupivši onaj što je primio pet talanta, donese još pet talanta govoreæi: gospodaru! predao si mi pet talanta; evo još pet talanta ja sam dobio s njima. 21A gospodar njegov reèe mu: dobro, slugo dobri i vjerni! u malom bio si mi vjeran, nad mnogijem æu te postaviti; uði u radost gospodara svojega. 22A pristupivši i onaj što je primio dva talanta reèe: gospodaru! predao si mi dva talanta; evo još dva talanta ja sam dobio s njima. 23A gospodar njegov reèe mu: dobro, slugo dobri i vjerni! u malom bio si mi vjeran, nad mnogijem æu te postaviti; uði u radost gospodara svojega. 24A pristupivši i onaj što je primio jedan talant reèe: gospodaru! znao sam da si ti tvrd èovjek: žnješ gdje nijesi sijao, i kupiš gdje nijesi vijao; 25Pa se pobojah i otidoh te sakrih talant tvoj u zemlju; i evo ti tvoje. 26A gospodar njegov odgovarajuæi reèe mu: zli i ljenivi slugo! znao si da ja žnjem gdje nijesam sijao, i kupim gdje nijesam vijao: 27Trebalo je dakle moje srebro da daš trgovcima; i ja došavši uzeo bih svoje s dobitkom. 28Uzmite dakle od njega talant, i podajte onome što ima deset talanta. 29Jer svakome koji ima, daæe se, i preteæi æe mu; a od onoga koji nema, i što ima uzeæe se od njega. 30I nevaljaloga slugu bacite u tamu najkrajnju; ondje æe biti plaè i škrgut zuba. 31A kad doðe sin èovjeèij u slavi svojoj i svi sveti anðeli s njime, onda æe sjesti na prijestolu slave svoje. 32I sabraæe se pred njim svi narodi, i razluèiæe ih izmeðu sebe kao pastir što razluèuje ovce od jaraca. 33I postaviæe ovce s desne strane sebi, a jarce s lijeve. 34Tada æe reæi car onima što mu stoje s desne strane: hodite blagosloveni oca mojega; primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta. 35Jer ogladnjeh, i daste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; gost bijah, i primiste me; 36Go bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i obiðoste me; u tamnici bijah, i doðoste k meni. 37Tada æe mu odgovoriti pravednici govoreæi: Gospode! kad te vidjesmo gladna, i nahranismo? ili žedna, i napojismo? 38Kad li te vidjesmo gosta, i primismo? ili gola, i odjenusmo? 39Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i doðosmo k tebi? 40I odgovarajuæi car reæi æe im: zaista vam kažem: kad uèiniste jednome od ove moje najmanje braæe, meni uèiniste. 41Tada æe reæi i onima što mu stoje s lijeve strane: idite od mene prokleti u oganj vjeèni pripravljeni ðavolu i anðelima njegovijem. 42Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; 43Gost bijah, i ne primiste me; go bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne obiðoste me. 44Tada æe mu odgovoriti i oni govoreæi: Gospode! kad te vidjesmo gladna ili žedna, ili gosta ili gola, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo te? 45Tada æe im odgovoriti govoreæi: zaista vam kažem: kad ne uèiniste jednome od ove moje male braæe, ni meni ne uèiniste. 46I ovi æe otiæi u muku vjeènu, a pravednici u život vjeèni.

1I kad svrši Isus rijeèi ove, reèe uèenicima svojima: 2Znate da æe do dva dana biti pasha, i sina èovjeèijega predaæe da se razapne.

John 10.9-16 (Gospel, St Tikhon)

9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi. 10Lupež ne dolazi ni za što drugo nego da ukrade i ubije i pogubi; ja doðoh da imaju život i izobilje. 11Ja sam pastir dobri; pastir dobri dušu svoju polaže za ovce, 12A najamnik, koji nije pastir, kome nijesu ovce svoje, vidi vuka gdje ide, i ostavlja ovce, i bježi: i vuk razgrabi ovce i raspudi ih; 13A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. 14Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. 15Kao što mene zna otac i ja znam oca; i dušu svoju polažem za ovce. 16I druge ovce imam koje nijesu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i èuæe glas moj, i biæe jedno stado i jedan pastir.

Holy Martyr Calliopius, with his mother Theoclea (304)

Calliopius was the only son of a senator from Pamphylia and his wife Theoclea, who had long prayed to God for a child. The devout Theoclea reared her son in purity of life and love for God from infancy. When persecution of Christians broke out under Maximian, Theoclea put Calliopius aboard a ship bound for Pompeiopolis to save him from the persecutors. But Calliopius, as soon as he disembarked, encountered a pagan festival, where he was arrested when he refused to make sacrifice to the idols. Brought before the governor Maximus, he freely confessed that he was a Christian. For this he was cruelly tortured and thrown into prison. His mother, hearing of his torments, sold her goods and hurried to comfort him and encourage him in his martyrdom.

Calliopius was sentenced to death by crucifixion, as it happened on Holy Thursday; but the holy Theoclea bribed the officials to postpone the execution by one day, so that her son might imitate the Lord’s Crucifixion on the day that He endured it; she also prevailed upon the torturers to crucify Calliopius upside-down (like St Peter) in humility toward the Lord. When her son’s lifeless body was taken down from the cross, Theoclea cast herself upon it and died.

St George the Confessor, bishop of Mitylene (ca. 820)

The righteous George was Metropolitan of Mitylene. In his old age, a persecution was unleashed against the Church by the iconoclast Emperor Leo V (the Armenian). To further his plans, the Emperor summoned a Council of bishops which he expected to support his iconoclasm. At the Council, George and some other faithful bishops refused to follow the Emperor’s wishes, and openly stood in defense of the icons. For his stance, George was publicly humiliated, then sent into exile at Cherson on the Black Sea. There, after many years of extreme privation, the holy bishop died. By his prayers many were healed, both during his life and after his repose.

St Nilus (Nil Sorsky), abbot of Sora (1508)

St Nilus established the monastic skete (a community of monks living separately like hermits, but sharing some common life) in Russia. He took one side of a religious controversy that troubled the Russian Church’s life for many years. St Nilus and his disciples claimed that prayer and ascetic struggle are the whole purpose of monastic life, and opposed monastic ownership of property, or involvement in works such as almshouses, hospitals, and orphanages. Joseph, abbot of Volokalamsk, took up the argument on the other side, insisting that the Church and its monks should be involved in good works (and have the means to do those works) as well as in prayer. The two groups became known as the “Possessors” (Joseph’s side) and the “Non-Possessors” (Nilus’ side). Each group had reason to be troubled by the other’s extremes: Monasteries owned huge amounts of land, kept serfs, and were subject to corruption by involvement in finance; at the same time, the Church formed most of the ‘welfare’ system of Russia, and the Non-possessors did not suggest how the poor were to be tended, or orphans cared for, without the monasteries’ charity. Many of the Non-possessors tended toward a non-Russian and almost un-Orthodox puritanism, condemning beautiful churches and icons as diversions from true spirituality.

The Possessors (not surprisingly) were favored by the Tsarist government, and eventually won out. The artificial division of the Church into mystical and practical ‘parties,’ and the victory of one of the parties, led to a period of stagnation in the Russian church that was only corrected two hundred years later, when a great renewal of religious life, characterized by such holy Fathers as St Paisios Velichkovsky and St Seraphim of Sarov, restored the fullness and balance of Orthodox life to the Russian church.

An indication of the fullness of Orthodoxy: the Church has glorified not only St Nilus but his opponent St Joseph of Volokalamsk, who is commemorated on Sept. 9.

Saint Savvas the New of Kalymnos (1948) (March 25 OC)

He was born in Thrace to a poor family. Early in life he desired to become a monk and, failing to get his parents’ consent, left secretly for Mt Athos. After several years there, he traveled to Palestine, where he entered the Monastery of St George the Chozebite. In 1903 he was ordained to the priesthood. From 1907–1916 he lived in severe asceticism as a hermit on the banks of the Jordan. After living in several monasteries in Greece, he served with St Nektarios of Aegina for the last year of the Saint’s life (he reposed in 1920). After six more years on Aegina, Fr Savvas moved to the island of Kalymnos, where he spent the remainder of his life. He lived in quietness and asceticism, acquiring a reputation throughout the island as a confessor and spiritual father. He slept only a few hours each night, and gave away any money that came to him the same day, since he believed that it was wrong for a monk to have money in his cell after nightfall.

Saint Savvas reposed on the Old Calendar feast of the Annunciation in 1948. Innumerable miracles and healings have been wrought through his intercession. A striking example occurred in 1957: A group of young islanders were talking about the Saint, and one of them, who doubted his sanctity, said ‘If this lamp breaks I’ll believe.’ At that moment the lamp shattered spontaneously.

The following account is from Mother Nectaria McLees’ Evlogeite! A pilgrim’s guide to Greece: ‘His last words of counsel to his nuns were, “…love… is the bond of perfection,” and to the abbess he said, “Love, love, love (Agapa, agapa, agapa).” Then he clapped his hands six times, saying “The Lord, the Lord, the Lord…”

‘In 1957 his relics were uncovered in the presence of Metropolitan Isidoros of Kalymnos, who described them as “the bones being perfectly joined, and the vestments intact.” When the sepulchre was opened a divine and otherworldly fragrance covered the area, even to the outskirts of town far below. In 1961, an iconographer of the Skete of Kapsokalyvia on Mount Athos painted an icon of St. Savvas at Abbess Philothei’s request. The icon arrived by ferry, and as it was being transferred from the post office to the customs house where the nuns would pick it up, the convent bell began ringing by itself and continued until the icon was brought to the monastery.’

St Justin (Popovic) of Chelije in Serbia (1979) (March 25 OC)

He was born on the Feast of the Annunciation 1894, in Vranje, South Serbia, to a family whose seven previous generations had been headed by priests (Popovich means ‘family or son of a priest’ in Serbian). He began reading the scriptures at a young age, and as an adult carried a New Testament with him, reading three chapters every day. He studied at the Seminary of St Sava in Belgrade while St Nikolai Velimirovic (March 18) was on the faculty. In 1914, Blagoje (as he was called before his tonsure) completed the nine-year seminary program. He desired to become a monk, but postponed entry into the monastic ranks due to the outbreak of war and the poor health of his parents. He spent the war caring for his parents and serving as a student nurse.

In 1915 he was tonsured a monk under the name Justin, after St Justin the Philosopher. Shortly thereafter he traveled to Petrograd to study at the seminary; there he acquired a deep, first-hand knowledge of the Russian ascetical tradition and a lifelong love of Russian spirituality, especially that of the common people. He then attended Oxford University from 1916 to 1919, writing a doctoral dissertation which was rejected. After a brief return to Belgrade, he entered the Greek Orthodox School of Theology in Athens. As in Russia, he used his time there not merely to study but to drink in the Orthodox spirituality of the Greek people. He was ordained to the diaconate while in Greece, then to the priesthood after returning to Belgrade in 1922. He wept ‘as a newborn babe’ throughout his ordination service. One of his first labors as a priest was to translate the Divine Liturgy into modern Serbian. During this period he came to know Metropolitan Anthony Khrapovitsky (later first hierarch of the Russian Orthodox Church abroad) and St John Maximovich, both of whom were living in Serbia as exiles from the Russian Revolution.

Father Justin’s preaching, writing and spiritual counsel became known throughout his country. In 1931 he was sent to Czechoslovakia to help in reorganizing the Church there (then under the jurisdiction of the Serbian Church), which was greatly tried and weakened by Uniatism. Realizing the people’s crying need a clear exposition of the Faith in their own language, he began in 1932 his three-volume Dogmas of the Orthodox Church. The first volume was so well-received that Fr Justin was made Professor of Dogmatics at the Seminary of St Sava, where he remained, completing the Dogmas and several other books, until the end of World War II. The new atheistic Communist regime then banned him from the university system, and Fr Justin lived from that time on in various Serbian monasteries.

In 1948 he entered Chelije Monastery, where he remained until his repose in 1979. He became Archimandrite and spiritual head of the Monastery. It was during this period that he emerged as a great light of Orthodoxy: pious believers from all parts of Yugoslavia, from Greece, and from all over the world traveled to Chelije to hear the holy Justin’s preaching and seek his counsel.

Saint Justin reposed in peace in 1979 at the age of 85, on the Feast of the Annunciation — the date of his birth. Since his repose, many miracles have been witnessed at his grave: healings, flashes of unearthly light from his tomb, and conversions of unbelievers by his prayers. His many writings are increasingly recognized as a fount of pure Orthodox teaching in the midst of our dark time.

Note: St Justin is commemorated on the anniversary of his repose, so his commemoration only coincides with the Feast of the Annunciation on the Old Calendar.