Isaiah 66.10-24 (6th Hour)

10Radujte se s Jerusalimom i veselite se u njemu svi koji ga ljubite; radujte se s njim svi koji ga žaliste. 11Jer æete sati sise od utjehe njegove, i nasitiæete se, saæete i naslaðivaæete se u svjetlosti slave njegove. 12Jer ovako veli Gospod: gle, ja æu kao rijeku dovesti k njemu mir i slavu naroda kao potok bujan, pa æete sati; biæete nošeni na rukama i milovani na koljenima. 13Kao kad koga mati njegova tješi tako æu ja vas tješiti, i utješiæete se u Jerusalimu. 14Vidjeæete i obradovaæe se srce vaše i kosti æe se vaše pomladiti kao trava, i znaæe se ruka Gospodnja na slugama njegovijem i gnjev na neprijateljima njegovijem. 15Jer, gle, Gospod æe doæi s ognjem, i kola æe mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom. 16Jer æe Gospod suditi ognjem i maèem svojim svakom tijelu, i mnogo æe biti pobijenijeh od Gospoda. 17Koji se osveštavaju i koji se oèišæaju u vrtovima jedan za drugim javno, koji jedu meso svinjeæe i stvari gadne i miše, svi æe izginuti, veli Gospod. 18A ja znam djela njihova i misli njihove, i doæi æe vrijeme, te æu sabrati sve narode i jezike, i doæi æe i vidjeæe slavu moju. 19I postaviæu znak na njih, i poslaæu izmeðu njih koji se spasu k narodima u Tarsis, u Ful i u Lud, koji natežu luk, u Tuval i u Javan i na daljna ostrva, koja ne èuše glasa o meni niti vidješe slave moje, i javljaæe slavu moju po narodima. 20I svu æe braæu vašu iz svijeh naroda dovesti Gospodu na dar na konjima i na kolima i na nosilima i na mazgama i na kamilama ka svetoj gori mojoj u Jerusalim, veli Gospod, kao što prinose sinovi Izrailjevi dar u èistu sudu u dom Gospodnji. 21I izmeðu njih æu uzeti sveštenike i Levite, veli Gospod. 22Jer kao što æe nova nebesa i nova zemlja, što æu ja naèiniti, stajati preda mnom, veli Gospod, tako æe stajati sjeme vaše i ime vaše. 23I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziæe svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod. 24I izlaziæe i gledaæe mrtva tjelesa onijeh ljudi koji se odmetnuše od mene; jer crv njihov neæe umrijeti i oganj njihov neæe se ugasiti, i biæe gad svakom tijelu.

Genesis 49.33-50.26 (Vespers)

33A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umrije, i pribran bi k rodu svojemu.

1Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujuæi ga. 2I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. 3I navrši mu se èetrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana. 4A kad proðoše žalosni dani, reèe Josif domašnjima Faraonovijem govoreæi: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: 5Otac me je moj zakleo govoreæi: evo, ja æu skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije æu opet doæi. 6A Faraon mu reèe: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo. 7I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim poðoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, 8I sav dom Josifov i braæa njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. 9A poðe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika. 10A kad doðoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif uèini žalost za ocem svojim za sedam dana. 11A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plaè na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska. 12I uèiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. 13Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u peæini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. 14I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braæa njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova. 15A braæa Josifova videæi gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa æe nam se osvetiti za sve zlo što mu uèinismo. 16Zato poruèiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reèe: 17Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braæi svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše. 18Poslije doðoše i braæa njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. 19A Josif im reèe: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? 20Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da uèini što se danas zbiva, da se saèuva u životu mnogi narod. 21Ne bojte se dakle; ja æu hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi. 22Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. 23I vidje Josif sinove Jefremove do treæega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem. 24I reèe Josif braæi svojoj: ja æu skoro umrijeti; ali æe vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešæe vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. 25I zakle Josif sinove Izrailjeve i reèe: zaista æe vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. 26Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovèeg u Misiru.

Proverbs 31.8-31 (Vespers)

8Otvoraj usta svoja za nijemoga, za stvar svijeh namijenjenijeh smrti. 9Otvoraj usta svoja, sudi pravo, daj pravicu nevoljnome i ubogome. 10Ko æe naæi vrsnu ženu? jer vrijedi više nego biser. 11Oslanja se na nju srce muža njezina, i dobitka neæe nedostajati. 12Èini mu dobro, a ne zlo, svega vijeka svojega. 13Traži vune i lana, i radi po volji rukama svojim. 14Ona je kao laða trgovaèka, iz daleka donosi hranu svoju. 15Ustaje dok je još noæ, daje hranu èeljadi svojoj i posao djevojkama svojim. 16Misli o njivi, i uzme je, od rada ruku svojih sadi vinograd. 17Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje. 18Vidi kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noæu žižak. 19Rukama svojima maša se preslice, i prstima svojima drži vreteno. 20Ruku svoju otvora siromahu, i pruža ruke ubogome. 21Ne boji se snijega za svoju èeljad, jer sva èeljad njezina ima po dvoje haljine. 22Pokrivaèe sama sebi gradi, tako platno i skerlet odijelo joj je. 23Zna se muž njezin na vratima kad sjedi sa starješinama zemaljskim. 24Košulje gradi i prodaje, i pojase daje trgovcu. 25Odijelo joj je krjepost i ljepota, i osmijeva se na vrijeme koje ide. 26Usta svoja otvora mudro i na jeziku joj je nauka blaga. 27Pazi na vladanje èeljadi svoje, i hljeba u lijenosti ne jede. 28Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin takoðer hvali je; 29Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih nadvišuješ sve. 30Ljupkost je prijevarna i ljepota tašta; žena koja se boji Gospoda, ona zaslužuje pohvalu. 31Podajte joj od ploda ruku njezinijeh, i neka je hvale na vratima djela njezina.

Our Holy Father Nicetas the Confessor (824)

He was born in Caesarea of Bithynia. His widowed father became a monk, leaving Nicetas to the care of his grandmother. Nicetas himself, when he was grown, entered a monastery in Midikion, on the Sea of Marmara. After seven years of monastic life he was ordained hieromonk by Patriarch Tarasios. When Nikephoros, the abbot of the monastery, died, the brethren chose Nicetas as their new abbot.

When Leo the Armenian became Emperor, he revived the iconoclast heresy, even though it had been put down under the Empress Irene and condemned by an Ecumenical Council. The Emperor deposed and exiled the holy Patriarch Nicephoros, putting a heretic in his place. Nicetas, because he was known for his holiness and steadfast reverence for the holy icons, was imprisoned and tortured, but did not waver in his defense of Orthodoxy. Nicetas was taken from prison to prison, torture to torture, and exiled twice, until at last Leo the Armenian died and the Orthodox Emperor Michael came to the throne and freed all those imprisoned for Orthodoxy.

Once freed, Nicetas retired to a secluded hermitage near Constantinople, where he passed the remainder of his life in prayer and thanksgiving. When he died, his body was taken back to his monastery; during the journey, many of the sick who touched his holy body were healed.

Saint Joseph the Hymnographer (886)

“Saint Joseph was from Sicily, the son of Plotinus and Agatha. Because Sicily had been subjugated by the Moslems, he departed thence and, passing from place to place, came with Saint Gregory of Decapolis (see Nov. 20) to Constantinople, where he endured bitter afflictions because of his pious zeal. Travelling to Rome, he was captured by Arab pirates and taken to Crete, whence he later returned to Constantinople. He became an excellent hymnographer and reposed in holiness shortly after 886 (according to some, it was in 883). The melismatic canons of the Menaion are primarily the work of this Joseph; they bear his name in the acrostic of the Ninth Ode. He also composed most of the sacred book known as the Paracletike, which complements the Octoechos. For this reason, Joseph is called par excellence the Hymnographer.” (Great Horologion)

The “bitter afflictions” which St Joseph suffered were probably due (judging from his dates) to his veneration of the holy icons.

Note: In the Slavic calendar he is commemorated on April 4.

Saint Seraphim of Vyritsa (1949) (March 21 OC)

Born in 1866, he married and had three children. In 1920, at the age of 54, he and his wife quietly separated and each entered monastic life. Eventually he became the spiritual father of the St. Alexander Nevsky Lavra in St. Petersburg, where, as a clairvoyant staretz, he also confessed thousands of laity. He said, “I am the storage room where people’s afflictions gather.” In imitation of his patron saint, he prayed for a thousand nights on a rock before an icon of St. Seraphim of Sarov. He reposed in the Lord in 1949 and the Church of Russia glorified him in August of 2000. Thus his whole life as a monk was spent under Communist persecution.