Scripture Readings
Isaiah 7.1-14
(6th Hour)
1U vrijeme Ahaza sina Jotama sina Ozije cara Judina doðe Resin car Sirski i Fakej sin Remalijin car Izrailjev na Jerusalim da ga biju, ali ga ne mogoše uzeti.
2I doðe glas domu Davidovu i rekoše: Sirija se složi s Jefremom. A srce Ahazovo i srce naroda njegova ustrepta kao drveæe u šumi od vjetra.
3Tada reèe Gospod Isaiji: izidi na susret Ahazu, ti i Sear-jasuv sin tvoj, nakraj jaza gornjega jezera, na put kod polja bjeljareva.
4I reci mu: èuvaj se i budi miran, ne boj se i srce tvoje neka se ne plaši od dva kraja ovijeh glavanja što se puše, od raspaljenoga gnjeva Resinova i Sirskoga i sina Remalijina.
5Što se Sirci i Jefrem i sin Remalijin dogovoriše na tvoje zlo govoreæi:
6Hajdemo na Judejsku da joj dosadimo i da je osvojimo i da postavimo u njoj carem sina Taveilova;
7Zato ovako veli Gospod Bog: neæe se to uèiniti, neæe biti.
8Jer je glava Siriji Damasak, a Damasku je glava Resin; i do šezdeset i pet godina satræe se Jefrem tako da više neæe biti narod.
9I glava je Jefremu Samarija, a Samariji je glava sin Remalijin. Ako ne vjerujete, neæete se održati.
10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi:
11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine.
12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda.
13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu?
14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo.
Genesis 5.32-6.8 (Vespers)
32A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.
1A kad se ljudi poèeše množiti na zemlji, i kæeri im se narodiše.
2Videæi sinovi Božji kæeri èovjeèije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe.
3A Gospod reèe: neæe se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina.
4A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kæerima èovjeèijim, pa im one raðahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu.
5I Gospod videæi da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle,
6Pokaja se Gospod što je stvorio èovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu.
7I reèe Gospod: hoæu da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od èovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio.
8Ali Noje naðe milost pred Gospodom.
Proverbs 6.20-7.1 (Vespers)
20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.
21Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla.
22Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te;
23Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava;
24Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða.
25Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim.
26Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu.
27Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale?
28Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže?
29Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne.
30Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan;
31Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega.
32Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako èini;
33Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati.
34Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete;
35Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeš i mnogo darova davati.
1Sine, èuvaj rijeèi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.