Isaiah 4.2-5.7 (6th Hour)

2U ono vrijeme biæe klica Gospodnja na slavu i èast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu. 3I ko ostane u Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaæe se svet, svaki ko bude zapisan za život u Jerusalimu, 4Kad Gospod opere neèistotu kæeri Sionskih i iz Jerusalima oèisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže. 5Gospod æe stvoriti nad svakim stanom na gori Sionskoj i nad zborovima njezinijem oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noæu, jer æe nad svom slavom biti zaklon. 6I biæe koliba, da sjenom zaklanja danju od vruæine i da bude utoèište i zaklon od poplave i od dažda.

1Zapjevaæu sada dragome svojemu pjesmu dragoga svojega o vinogradu njegovu. Dragi moj ima vinograd na rodnu brdašcu. 2I ogradi ga, i otrijebi iz njega kamenje, i nasadi ga plemenitom lozom, i sazida kulu usred njega, i iskopa pivnicu u njemu, i poèeka da rodi grožðem, a on rodi vinjagom. 3Pa sada, stanovnici Jerusalimski i ljudi Judejci, sudite izmeðu mene i vinograda mojega. 4Što je još trebalo èiniti vinogradu mojemu što mu ne uèinih? kad èekah da rodi grožðem, zašto rodi vinjagom? 5Sada æu vam kazati što æu uèiniti vinogradu svojemu. Oboriæu mu ogradu, neka opusti; razvaliæu mu zid, neka se pogazi; 6Uparložiæu ga, neæe se rezati ni kopati, nego æe rasti èkalj i trnje, i zapovjediæu oblacima da ne puštaju više dažda na nj. 7Da, vinograd je Gospoda nad vojskama dom Izrailjev, i ljudi su Judejci mili sad njegov; on èeka sud, a gle nasilja, èeka pravdu, a gle vike.

Genesis 3.21-4.7 (Vespers)

21I naèini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuèe ih u njih. 22I reèe Gospod Bog: eto, èovjek posta kao jedan od nas znajuæi što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te dovijeka živi. 23I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; 24I izagnav èovjeka postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem maèem, koji se vijaše i tamo i amo, da èuva put ka drvetu od života.

1Iza toga Adam pozna Jevu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kajina, i reèe: dobih èovjeka od Gospoda. 2I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir a Kajin ratar. 3A poslije nekoga vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga; 4A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, 5A na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promijeni. 6Tada reèe Gospod Kajinu: što se srdiš? što li ti se lice promijeni? 7Neæeš li biti mio, kad dobro èiniš? a kad ne èiniš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašæu, i ti si mu stariji.

Proverbs 3.34-4.22 (Vespers)

34Jer potsmjevaèima on se potsmijeva, a krotkima daje milost. 35Mudri æe naslijediti slavu, a bezumnike æe odnijeti sramota.

1Slušajte, djeco, nastavu oèinu, i pazite da biste poznali mudrost. 2Jer vam dobru nauku dajem, ne ostavljajte zakona mojega. 3Kad bijah sin u oca svojega mlad, i jedinac u matere svoje, 4On me uèaše i govoraše mi: neka primi srce tvoje rijeèi moje, drži zapovijesti moje i biæeš živ. 5Pribavi mudrost, pribavi razum; ne zaboravljaj i ne otstupaj od rijeèi usta mojih. 6Nemoj je ostaviti, i èuvaæe te, ljubi je, i hraniæe te. 7Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum. 8Podiži je i ona æe te uzvisiti, proslaviæe te kad je zagrliš. 9Metnuæe ti na glavu vijenac od milina, krasnu krunu daæe ti. 10Slušaj, sine moj, i primi rijeèi moje, i umnožiæe ti se godine životu. 11Uèim te putu mudrosti, vodim te stazama pravijem. 12Kad ushodiš, neæe se stezati koraci tvoji, i ako potrèiš neæeš se spotaknuti. 13Drži se nastave i ne puštaj, èuvaj je, jer ti je život. 14Ne idi na stazu bezbožnièku i putem nevaljalijeh ljudi ne stupaj. 15Ostavi ga, ne hodi po njemu, ukloni se od njega i mini ga. 16Jer ne spavaju ako ne uèine zla, i ne dolazi im san ako koga ne obore. 17Jer jedu hljeb bezbožnosti i piju vino nasilja. 18A put je pravednièki kao svijetlo vidjelo, koje sve veæma svijetli dok ne bude pravi dan. 19A put je bezbožnièki kao mrak, ne znaju na što æe se spotaknuti. 20Sine moj, slušaj rijeèi moje, prigni uho svoje besjedi mojoj. 21Da ti ne odlaze iz oèiju; èuvaj ih usred srca svojega. 22Jer su život onima koji ih nalaze i zdravlje svemu tijelu njihovu.

Hieromartyr Theodotus, bishop of Cyrenia (326)

Known for his wisdom and virtue, he was chosen as Bishop of Cyrenia on the island of Cyprus. When a persecution broke out against the Christians under the Emperor Licinius, Theodotus was arrested and subjected to many tortures. His torturer Sabinus urged him repeatedly to renounce Christ and worship the idols, but Theodotus replied, ‘If you knew the goodness of my God, who, it is my hope, will by these brief tortures make me worthy of eternal life, you would wish to suffer for Him as I do.’ The pagans then drove nails into his body, for which he thanked God. Believing that his death was approaching, he calmly gave counsel and instruction to the Christians around him. By God’s providence, an order came from the new Emperor Constantine to free all Christians who were being held for the sake of Christ. Thus Theodotus was freed and, though greatly weakened by his torments, served his flock faithfully for two more years before reposing in peace.

The Four Hundred and Forty Martyrs of Lombardy (579)

Forty of them were beheaded in one place in Lombardy (in Italy) because they refused to eat food offered to idols. Another four hundred were massacred because they refused to join with the Lombard pagans’ practice of dancing around a goat’s head that had been brought for sacrifice to the idols. Their deaths are recorded by St Gregory the Dialogist (Gregory the Great).

We sometimes imagine that the Roman Empire converted almost overnight to Christianity during the reign of St Constantine the Great. This incident, more than two hundred years into Europe’s ‘Christian era’, reminds us that the progress of the Faith among the people was often slow and halting, and that paganism remained a force for many centuries.

Holy Martyr Euthalia (257)

She was a pagan maiden living in Sicily with her mother (also named Euthalia) and her brother Sermilianus. When Euthalia’s mother became ill with an issue of blood, the holy martyrs Alphius, Philadelphus and Cyrinus (May 10) appeared to her in a dream and told her that she would only be healed if she were baptised in the name of the Lord Jesus Christ. Heeding the dream, she believed, was baptized, and was healed. Her daughter Euthalia, seeing this wonder, was also baptised. Sermilianus, despising and hating the Christian faith, first mocked his mother and sister for their conversion, then threatened them. The mother fled the house in fear. Euthalia remained, saying to her brother ‘I am a Christian, and have no fear of death.’ The cruel Sermilianus persecuted her more and more harshly until finally, enraged by the futility of his threats, he beheaded his own sister by his own hand, unknowingly procuring for her a crown of eternal glory. “And thus in this example were fulfilled the words of Christ that He was bringing a sword among men which would divide those of one blood but not those of one faith (Matt. 10:34-35).” (Prologue)