1 Corinthians 11.8-22 (Epistle)

8Jer nije muž od žene nego žena od muža. 9Jer muž nije sazdan žene radi nego žena muža radi. 10Zato žena treba da ima vlast na glavi, anðela radi. 11Ali niti je muž bez žene ni žena bez muža u Gospodu. 12Jer kako je žena od muža, tako je i muž iz žene; a sve je od Boga. 13Sami meðu sobom sudite je li lijepo da se žena gologlava moli Bogu? 14Ili ne uèi li vas i sama priroda da je mužu sramota ako gaji dugaèku kosu; 15A ženi je slava ako gaji dugaèku kosu? Jer joj je kosa dana mjesto pokrivala. 16Ako li je ko svadljiv, mi takovoga obièaja nemamo, niti crkve Božije. 17Ali ovo zapovijedajuæi ne hvalim da se ne na bolje nego na gore sabirate. 18Prvo dakle kad se sabirate u crkvu, èujem da imaju raspre meðu vama; i nešto vjerujem od ovoga. 19Jer treba i jeresi da budu meðu vama, da se pokažu pošteni koji su meðu vama. 20A kad se skupite na jedno mjesto, ne jede se veèera Gospodnja. 21Jer svaki svoju veèeru uzme najprije i jede, i tako jedan gladuje a drugi se opija. 22Eda li dakle nemate kuæa da jedete i pijete? Ili ne marite za crkvu Božiju, i sramotite one koji nemaju? Šta æu vam reæi? Hoæu li vas pohvaliti za to? Neæu.

1 Corinthians 1.18-24 (Epistle, Cross)

18Jer je rijeè krstova ludost onima koji ginu; a nama je koji se spasavamo sila Božija. 19Jer je pisano: pogubiæu premudrost premudrijeh, i razum razumnijeh odbaciæu. 20Gdje je premudri? Gdje je književnik? Gdje je prepiraè ovoga vijeka? Ne pretvori li Bog mudrost ovoga svijeta u ludost? 21Jer buduæi da u premudrosti Božijoj ne pozna svijet premudrošæu Boga, bila je Božija volja da ludošæu pouèenja spase one koji vjeruju. 22Jer i Jevreji znake ištu, i Grci premudrosti traže. 23A mi propovijedamo Hrista razapeta, Jevrejima dakle sablazan a Grcima bezumlje; 24Onima pak koji su pozvani, i Jevrejima i Grcima, Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost.

Hebrews 11.33-12.2 (Epistle, Martyrs)

33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima, 34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe; 35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije; 36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; 37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; 38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem. 39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja; 40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.

1Zato dakle i mi imajuæi oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trèimo u bitku koja nam je odreðena, 2Gledajuæi na naèelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odreðene sebi radosti pretrplje krst, ne mareæi za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega.

Matthew 17.10-18 (Gospel)

10I zapitaše ih uèenici njegovi govoreæi: zašto dakle književnici kažu da Ilija najprije treba da doðe? 11A Isus odgovarajuæi reèe im: Ilija æe doæi najprije i urediti sve. 12Ali vam kažem da je Ilija veæ došao, i ne poznaše ga; nego uèiniše s njime šta htješe: tako i sin èovjeèij treba da postrada od njih. 13Tada razumješe uèenici da im govori za Jovana krstitelja. 14I kad doðoše k narodu, pristupi k njemu èovjek klanjajuæi mu se 15I govoreæi: Gospode! pomiluj sina mojega; jer o mijeni bjesni i muèi se vrlo; jer mnogo puta pada u vatru, i mnogo puta u vodu. 16I dovedoh ga uèenicima tvojijem, i ne mogoše ga iscijeliti. 17A Isus odgovarajuæi reèe: o rode nevjerni i pokvareni! dokle æu biti s vama? dokle æu vas trpljeti? Dovedite mi ga amo. 18I zaprijeti mu Isus; i ðavo iziðe iz njega; i ozdravi momèe od onoga èasa.

John 19.6-11, 13-20, 25-28, 30-35 (Gospel, Cross)

6A kad ga vidješe glavari sveštenièki i momci, povikaše govoreæi: raspni ga, raspni. Pilat im reèe: uzmite ga vi i raspnite, jer ja ne nalazim na njemu krivice. 7Odgovoriše mu Jevreji: mi imamo zakon i po zakonu našemu valja da umre, jer naèini sebe sinom Božijim. 8Kad dakle Pilat èu ovu rijeè, poboja se veæma. 9I opet uðe u sudnicu, i reèe Isusu: odakle si ti? A Isus mu ne dade odgovora. 10A Pilat mu reèe: zar meni ne govoriš? ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te? 11Isus odgovori: ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo; zato onaj ima veæi grijeh koji me predade tebi. 13Pilat dakle èuvši ovu rijeè izvede Isusa napolje, i sjede na sudijnsku stolicu na mjestu koje se zove kaldrma a Jevrejski Gavata. 14A bješe petak uoèi pashe oko šestoga sahata; i Pilat reèe Jevrejima: evo car vaš. 15A oni vikahu: uzmi, uzmi, raspni ga. Pilat im reèe: zar cara vašega da razapnem? Odgovoriše glavari sveštenièki: mi nemamo cara osim æesara. 16Tada im ga dakle predade da se razapne. A oni uzeše Isusa i odvedoše. 17I noseæi krst svoj iziðe na mjesto koje se zove košturnica a Jevrejski Golgota. 18Ondje ga razapeše, i s njim drugu dvojicu s jedne i s druge strane, a Isusa u srijedi. 19Pilat pak napisa i natpis i metnu na krst; i bješe napisano: Isus Nazareæanin car Judejski. 20I onaj natpis èitaše mnogi od Jevreja; jer mjesto bješe blizu grada gdje razapeše Isusa; i bješe napisano Jevrejski, Grèki, Latinski. 25A stajahu kod krsta Isusova mati njegova, i sestra matere njegove Marija Kleopova, i Marija Magdalina. 26A Isus vidjevši mater i uèenika koga ljubljaše gdje stoji reèe materi svojoj: ženo! eto ti sina! 27Potom reèe uèeniku: eto ti matere! I od onoga èasa uze je uèenik k sebi. 28Potom znajuæi Isus da se veæ sve svrši, da se zbude pismo reèe: žedan sam. 30A kad primi Isus ocat reèe: svrši se. I preklonivši glavu predade duh. 31A buduæi da bješe petak, pa da ne bi tijela ostala na krstu u subotu jer bijaše veliki dan ona subota Jevreji moliše Pilata da im prebiju golijeni pa da ih skinu. 32Onda doðoše vojnici, i prvome dakle prebiše golijeni i drugome raspetome s njim. 33A došavši na Isusa, kad ga vidješe da je veæ umro, ne prebiše mu golijeni; 34Nego jedan od vojnika probode mu rebra kopljem; i odmah iziðe krv i voda. 35I onaj što vidje posvjedoèi, i svjedoèanstvo je njegovo istinito; i on zna da istinu govori da vi vjerujete.

Matthew 10.32-36, 11.1 (Gospel, Martyrs)

32A koji god prizna mene pred ljudima, priznaæu i ja njega pred ocem svojijem koji je na nebesima. 33A ko se odreèe mene pred ljudima, odreæi æu se i ja njega pred ocem svojijem koji je na nebesima. 34Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nijesam došao da donesem mir nego maè. 35Jer sam došao da rastavim èovjeka od oca njegova i kæer od matere njezine i snahu od svekrve njezine: 36I neprijatelji èovjeku postaæe domašnji njegovi.

1I kad svrši Isus zapovijesti dvanaestorici uèenika svojijeh, otide odande dalje da uèi i da propovijeda po gradovima njihovijem.

Hebrews 2.11-18 (Epistle, At the Blessing of Waters)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

John 5.1-4 (Gospel, At the Blessing of Waters)

1A potom bješe praznik Jevrejski, i iziðe Isus u Jerusalim. 2U Jerusalimu pak kod Ovèijeh vrata ima banja, koja se zove Jevrejski Vitezda, i oko nje pet pokrivenijeh trijemova, 3U kojima ležaše mnoštvo bolesnika, slijepijeh, hromijeh, suhijeh, koji èekahu da se zaljulja voda; 4Jer anðeo Gospodnji silažaše u odreðeno vrijeme u banju i muæaše vodu; i koji najprije ulažaše pošto se zamuti voda, ozdravljaše, makar kakva bolest da je na njemu.

Procession of the Precious Wood of the Life-giving Cross of the Lord (1164)

First of the three “Feasts of the Saviour” in August. Beginning of the Dormition Fast.

The Procession was established in the time of the Emperor Manuel Paleologos. In Constantinople, the wood of the Cross was brought forth from the Imperial Treasury on July 31 and placed on the altar of the Great Church, where it remained until the Dormition feast, being carried in procession every day for the people’s veneration.

Holy Seven Maccabees, their mother Solomonia, and their teacher Eleazar (168 BC)

The story of the Maccabees, and their heroic struggle to free the Hebrew nation from the godless rule of Antiochus Epiphanes, is told in the Old Testament books of the Maccabees. (If your Bible does not contain these books, get one that does!) The wicked king once commanded all the Jews to eat pork, in violation of the Law of Moses. The seven pious youths, together with their teacher Eleazar and their mother Solomonia, were arrested and, when all of them refused to transgress the Law, were subjected to the cruelest tortures. Eleazar died first, by burning, then each of the youths, from the eldest to the youngest. All stood firm in their faith until the end. When Solomonia saw her youngest son, a mere boy, seized for burning, she threw herself into the fire, commending her soul to God. This was in the year 168 BC.

St Nicholas, enlightener of Japan (1912)

Born in Russia in 1836, he became one of the great Orthodox missionaries of modern times. As a boy, he resolved to become a missionary in the far East. With the counsel and blessing of Bishop Innocent of Siberia and Alaska, he went to Japan in 1861 and joined a small Russian mission there. Though the mission’s official purpose was to minister to the Russian consular community, the consul-general who invited Hieromonk Nikolai hoped to bring the light of the Orthodox Faith to the Japanese people as well. Realizing that he could only hope to convert the Japanese people if they understood one another well, Fr Nikolai immersed himself in the study of Japanese thought, culture and language. Over the course of his life he translated most of the Bible and most of the Orthodox services into Japanese, and became a fluent speaker of the language. He encountered much resistance: Preaching of Christian doctrine was officially banned in Japan, and a Samurai once approached him with the words “Foreigners must die!” It was this same Samurai who later became his first Japanese priest. In 1880 he was elevated to Bishop of Japan. During the Russo-Japanese war he remained in Japan and labored successfully to overcome nationalist strife that might have harmed or destroyed the Church in Japan. He encouraged all his Japanese faithful to pray for the Japanese armed forces, though he explained that as a Russian he could not do so, and excluded himself from all public services for the duration of the war. He sent Russian-speaking Japanese priests to the prison camps to minister to Russian prisoners of war. At the time of his repose in 1912, after forty-eight years in Japan, St Nikolai left a Cathedral, eight churches, more than 400 chapels and meeting houses, 34 priests, 8 deacons, 115 lay catechists, and 34,110 Orthodox faithful. The Church of Japan is now an autonomous Orthodox Church under the mantle of the Moscow Patriarchate.