Genesis 14.14-20 (Vespers, Fathers)

14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana. 15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska, 16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude. 17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva. 18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega. 19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja! 20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.

Deuteronomy 1.8-11, 15-17 (Vespers, Fathers)

8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih. 9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam. 10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih. 11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao. 15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim. 16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim. 17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.

Deuteronomy 10.14-21 (Vespers, Fathers)

14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. 15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas. 16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. 17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona; 18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo. 19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. 20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. 21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.

Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

Romans 10.1-10 (Epistle)

1Braæo! želja je mojega srca i molitva k Bogu za spasenije Izrailja. 2Jer im svjedoèim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu. 3Jer ne poznajuæi pravde Božije i gledajuæi da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božijoj. 4Jer je Hristos svršetak zakona: koji ga god vjeruje opravdan je. 5Jer Mojsije piše za pravdu koja je od zakona: koji èovjek to èini življeæe u tom. 6A pravda koja je od vjere ovako govori: da ne reèeš u srcu svojemu: ko æe iziæi na nebo? to jest da svede Hrista; 7Ili: ko æe siæi u bezdan? to jest da izvede Hrista iz mrtvijeh. 8Ali šta govori pismo? Blizu ti je rijeè u ustima tvojima i u srcu tvojemu, to jest rijeè vjere koju propovijedamo. 9Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvijeh, biæeš spasen. 10Jer se srcem vjeruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenije.

Hebrews 13.7-16 (Epistle, Fathers)

7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek. 9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima. 10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji. 11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola. 12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada. 13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu. 14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi. 15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo. 16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.

Matthew 8.28-9.1 (Gospel)

28A kad doðe na onu stranu u zemlju Gergesinsku, sretoše ga dva bijesna, koji izlaze iz grobova, tako zla da ne mogaše niko proæi putem onijem. 29I gle, povikaše: što je tebi do nas, Isuse, sine Božij? zar si došao amo prije vremena da muèiš nas? 30A daleko od njih pasijaše veliki krd svinja. 31I ðavoli moljahu ga govoreæi: ako nas izgoniš, pošlji nas da idemo u krd svinja. 32I reèe im: idite. I oni izišavši otidoše u svinje. I gle, navali sav krd s brijega u more, i potopiše se u vodi. 33A svinjari pobjegoše; i došavši u grad kazaše sve, i za bijesne. 34I gle, sav grad iziðe na susret Isusu; i vidjevši ga moliše da bi otišao iz njihovoga kraja.

1I ušavši u laðu prijeðe i doðe u svoj grad.

John 17.1-13 (Gospel, Fathers)

1Ovo govori Isus, pa podiže oèi svoje na nebo i reèe: oèe! doðe èas, proslavi sina svojega, da i sin tvoj proslavi tebe; 2Kao što si mu dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vjeèni. 3A ovo je život vjeèni da poznaju tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista. 4Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim. 5I sad proslavi ti mene, oèe, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. 6Ja javih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju rijeè održaše. 7Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. 8Jer rijeèi koje si dao meni dadoh im; i oni primiše, i poznadoše istinito da od tebe iziðoh, i vjerovaše da si me ti poslao. 9Ja se za njih molim: ne molim se za sav) svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. 10I moje sve je tvoje, i tvoje moje; i ja se proslavih u njima. 11I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi. Oèe sveti! saèuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi. 12Dok bijah s njima na svijetu, ja ih èuvah u ime tvoje; one koje si mi dao saèuvah, i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se zbude pismo. 13A sad k tebi idem, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.

Synaxis of the Holy Archangel Gabriel

On this day all the many visitations and miracles of the holy Archangel, recorded in Holy Scripture and ever since, are commemorated. This feast duplicates the Synaxis of the Archangel Gabriel that is celebrated on March 26, the day after Annunciation; it is thought that it was added to the calendar here some time in the ninth century, so that it could be celebrated more festively outside of Great Lent.

Holy Martyr Golinduc of Persia (6th c.)

She was a Persian noblewoman during the reign of Chosroës II (590-628). Through a vision of an angel, she came to belief in Christ and received holy baptism; her name in baptism was Maria. Her furious husband reported her to King Chosroës, who had her thrown into a foul dungeon known as Oblivion for eighteen years. During these years she was repeatedly told to renounce Christ and was tormented in many ways. She was thrown to venomous snakes, which refused to harm her. Some lawless young men were sent to her cell to defile her, but God made her invisible to them. Many Persians, amazed and inspired by her patient sufferings, accepted Christ. She was finally set free through the visitation of an angel, traveled to Jerusalem and Constantinople, and reposed in peace.

She is commemorated July 12 on the Slavic calendar.

Saint Julian, Bishop of Cenomanis (Le Mans) (1st c.)

He was made bishop by the Apostle Peter and sent to Gaul as a missionary. Some believe that he was Simon the Leper, whom the Lord healed, later named Julian in Baptism. In Gaul, despite great difficulty and privation, he converted many to faith in Christ and worked many miracles — healing the sick, driving out demons, and even raising the dead. In time the local prince, Defenson, was baptised along with many of his subjects. He reposed in peace.

Repose of Photios Kontoglou (1965) (June 30 OC)

He is called “Blessed Photios” by many, but has not yet been officially glorified. In the twentieth century, he almost singlehandedly restored the practice of true Byzantine iconography to the Church. He was born in 1895 in one of the many Greek towns of Asia Minor. He and his family fled to Greece during the “exchange of populations” of 1923, when more than a million Greeks were driven from Turkey and resettled in Greece. He studied to be a secular artist, but was increasingly drawn to Byzantine iconography, the practice of which had almost disappeared: he learned the iconographic ethos and technique by copying ancient models and studying with the few monks on the Holy Mountain who still practiced true iconography. Initially his work was scorned, since secular western standards had come to dominate even the art of the Church. Slowly, through his tireless labors, an understanding of Orthodoxy iconography was restored to the Church, not only in Greece, but throughout the world. Though married, he lived his life in poverty, often donating his work to churches or performing it for nominal fees. His deeply spiritual writings are greatly honored in Greece, though most remain untranslated into English.