Isaiah 43.9-14 (Vespers)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Mark 16.1-8 (2nd Matins Gospel)

1I pošto proðe subota, Marija Magdalina i Marija Jakovljeva i Solomija kupiše mirisa da doðu i da pomažu Isusa. 2I vrlo rano u prvi dan nedjelje doðoše na grob oko sunèanoga roðaja. 3I govorahu meðu sobom: ko æe nam odvaliti kamen od vrata grobnijeh? 4I pogledavši vidješe da kamen bješe odvaljen: jer bješe vrlo veliki. 5I ušavši u grob vidješe mladiæa obuèena u bijelu haljinu gdje sjedi s desne strane; i uplašiše se. 6A on im reèe: ne plašite se, Isusa tražite Nazareæanina raspetoga; usta, nije ovdje, evo mjesto gdje ga metnuše. 7Nego idite kažite uèenicima njegovijem i Petru da pred vama otide u Galileju: tamo æete ga vidjeti, kao što vam reèe. 8I izišavši pobjegoše od groba; jer ih uhvati drhat i strah; i nikom ništa ne kazaše, jer se bojahu.

Romans 2.10-16 (Epistle)

10A slava i èast i mir svakome koji èini dobro, a najprije Jevrejinu i Grku; 11Jer Bog ne gleda ko je ko. 12Jer koji bez zakona sagriješiše, bez zakona æe i izginuti; i koji u zakonu sagriješiše, po zakonu æe se osuditi 13Jer pred Bogom nijesu pravedni oni koji slušaju zakon, nego æe se oni opravdati koji ga tvore; 14Jer kad neznabošci ne imajuæi zakona sami od sebe èine što je po zakonu, oni zakona ne imajuæi sami su sebi zakon: 15Oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se èini po zakonu, buduæi da im savjest svjedoèi, i misli meðu sobom tuže se ili pravdaju) 16Na dan kad Bog uzasudi tajne ljudske po jevanðelju mojemu preko Isusa Hrista.

Hebrews 11.33-12.2 (Epistle, Saints)

33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima, 34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe; 35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije; 36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; 37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; 38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem. 39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja; 40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.

1Zato dakle i mi imajuæi oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trèimo u bitku koja nam je odreðena, 2Gledajuæi na naèelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odreðene sebi radosti pretrplje krst, ne mareæi za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega.

Matthew 4.18-23 (Gospel)

18I iduæi pokraj mora Galilejskog vidje dva brata, Simona, koji se zove Petar, i Andriju brata njegova, gdje meæu mreže u more, jer bijahu ribari. 19I reèe im: hajdete za mnom, i uèiniæu vas lovcima ljudskijem. 20A oni taj èas ostaviše mreže i za njim otidoše. 21I otišavši odatle vidje druga dva brata, Jakova Zevedejeva, i Jovana brata njegova, u laði sa Zevedejem ocem njihovijem gdje krpe mreže svoje, i pozva ih. 22A oni taj èas ostaviše laðu i oca svojega i za njim otidoše. 23I prohoðaše po svoj Galileji Isus uèeæi po zbornicama njihovijem, i propovijedajuæi jevanðelje o carstvu, i iscjeljujuæi svaku bolest i svaku nemoæ po ljudima.

Matthew 4.25-5.12 (Gospel, Saints)

25I za njim iðaše naroda mnogo iz Galileje, i iz Deset Gradova, i iz Jerusalima, i Judeje, i ispreko Jordana.

1A kad on vidje narod, pope se na goru, i sjede, i pristupiše mu uèenici njegovi. 2I otvorivši usta svoja uèaše ih govoreæi: 3Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko; 4Blago onima koji plaèu, jer æe se utješiti; 5Blago krotkima, jer æe naslijediti zemlju; 6Blago gladnima i žednima pravde, jer æe se nasititi; 7Blago milostivima, jer æe biti pomilovani; 8Blago onima koji su èistoga srca, jer æe Boga vidjeti; 9Blago onima koji mir grade, jer æe se sinovi Božiji nazvati; 10Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. 11Blago vama ako vas uzasramote i usprogone i reku na vas svakojake rðave rijeèi lažuæi, mene radi. 12Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas.

Hieromartyr Eusebius, bishop of Samosata (380)

In the struggle against the Arian heresy, Meletius, Patriarch of Antioch, was deposed, and the emperor Constantius demanded that Eusebius surrender the document that proved his legitimate appointment to the Patriarchal throne. Eusebius said he would not surrender it without the permission of all who had signed it and, when imperial soldiers threatened to cut off his right hand, he held out both his hands to them. When Constantius heard of this, he was struck with admiration and ceased his persecution of the bishop. As the Arian heresy continued to rage, Eusebius stood strong, and was finally exiled by order of the Emperor Valens. When the messenger bearing the edict of banishment arrived, Eusebius warned him to keep quiet lest the people, hearing why he had come, should kill him. Then Eusebius left the city on foot, under cover of darkness, in order to protect the messenger from harm. Upon the death of Valens, Eusebius returned to from exile and traveled throughout Syria (though he was now a very old man), appointing priests and bishops known for their Orthodoxy. About 380, as he was entering a village to enthrone a bishop, an Arian woman threw a tile at him from a rooftop, fracturing his skull. As he lay dying, he made all the bystanders swear not to take any revenge.

Saint Gregory the Theologian corresponded with Eusebius, and esteemed him so highly that in a letter to him he wrote, ‘That such a man should deign to be my patron also in his prayers will gain for me, I am persuaded, as much strength as I should have gained through one of the holy martyrs.’

St Alban, First Martyr of Great Britain (early 3rd c.)

He was a soldier in the Roman army and, according to the venerable Bede, was brought to faith in Christ by a fugitive priest to whom he gave shelter. The saint exchanged clothes with the priest, allowing him to escape and ensuring his own martyrdom. Some writers, including St Bede, place his martyrdom during the reign of Diocletian (286-303).

Saint Alban’s tomb was venerated as early as 429 by St Germanus of Auxerre. The town of Verulamium is either his home town or the place of his martyrdom; near it a monastery was founded, around which grew the English town of St Albans.