Genesis 49.1-2, 8-12 (Vespers)

1Poslije sazva Jakov sinove svoje i reèe: skupite se da vam javim šta æe vam biti do pošljetka. 2Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izrailja oca svojega. 8Juda, tebe æe hvaliti braæa tvoja, a ruka æe ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaæe ti se sinovi oca tvojega. 9Laviæu Juda! s plijena si se vratio, sine moj; spusti se i leže kao lav i kao ljuti lav; ko æe ga probuditi? 10Palica vladalaèka neæe se odvojiti od Jude niti od nogu njegovijeh onaj koji postavlja zakon, dokle ne doðe onaj kome pripada, i njemu æe se pokoravati narodi. 11Veže za èokot magare svoje, i za plemenitu lozu mlade od magarice svoje; u vinu pere haljinu svoju i ogrtaè svoj u soku od grožða. 12Oèi mu se crvene od vina i zubi bijele od mlijeka.

Zephaniah 3.14-19 (Vespers)

14Pjevaj, kæeri Sionska; klikuj, Izrailju; raduj se i veseli se iz svega srca, kæeri Jerusalimska! 15Ukloni Gospod sudove tvoje, odvrati neprijatelje tvoje; car Izrailjev Gospod usred tebe je, neæeš se više bojati zla. 16U onaj dan reæi æe se gradu Jerusalimu: ne boj se; Sionu: nemoj da ti klonu ruke. 17Gospod Bog tvoj, koji je usred tebe, silni, spašæe te; radovaæe ti se veoma, umiriæe se u ljubavi svojoj, veseliæe se tebe radi pjevajuæi. 18Koji tuže za praznicima, sabraæu ih, koji su iz tebe, radi teške sramote koja je na tebi. 19Gle, uništiæu u ono vrijeme sve koji te muèe, i izbaviæu hrome i sabrati odagnane, i dobaviæu im hvalu i slavu po svoj zemlji, gdje su bili pod sramotom.

Zechariah 9.9-15 (Vespers)

9Raduj se mnogo, kæeri Sionska, podvikuj, kæeri Jerusalimska; evo, car tvoj ide k tebi, pravedan je i spasava, krotak i jaše na magarcu, i na magaretu, mladetu magarièinu. 10Jer æu istrijebiti iz Jefrema kola i iz Jerusalima konje; i istrijebiæe se luk ubojiti; i on æe kazivati mir narodima, i vlast æe mu biti od mora do mora i od rijeke do krajeva zemaljskih. 11A ti, za krv zavjeta tvojega pustih sužnje tvoje iz jame, gdje nema vode. 12Vratite se ka gradu, sužnji, koji se nadate, još ti i danas javljam da æu ti platiti dvojinom. 13Jer zapeh sebi Judu kao luk, i napunih Jefrema, i podigoh sinove tvoje, Sione, na sinove tvoje, Javane, i uèinih te da si kao maè junaèki. 14I Gospod æe se pokazati nad njima, i strijela æe njegova izaæi kao munja, i Gospod æe Gospod zatrubiti u trubu i poæi æe s vihorima južnijem. 15Gospod nad vojskama zaklanjaæe ih, i oni æe jesti pogazivši kamenje iz praæe, i piæe podvikujuæi kao od vina, i biæe puni kao èaša, kao uglovi od oltara.

Matthew 21.1-11, 15-17 (Matins Gospel)

1I kad se približiše k Jerusalimu i doðoše u Vitfagu k Maslinskoj gori, onda Isus posla dva uèenika 2Govoreæi im: idite u selo što je prema vama, i odmah æete naæi magaricu privezanu i magare s njom: odriješite je i dovedite mi. 3I ako vam ko reèe što, kažite da oni trebaju Gospodu; i odmah æe ih poslati. 4A ovo je sve bilo da se zbude što je kazao prorok govoreæi: 5Kažite kæeri Sionovoj: evo car tvoj ide tebi krotak, i jaše na magarcu, i magaretu sinu magarièinu. 6I uèenici otidoše, i uèinivši kako im zapovjedi Isus 7Dovedoše magaricu i magare, i metnuše na njih haljine svoje, i posadiše ga na njih. 8A ljudi mnogi prostriješe haljine svoje po putu; a drugi rezahu granje od drveta i prostirahu po putu. 9A narod koji iðaše pred njim i za njim, vikaše govoreæi: Osana sinu Davidovu! Blagosloven koji ide u ime Gospodnje! Osana na visini! 10I kad on uðe u Jerusalim, uzbuni se sav grad govoreæi: ko je to? 11A narod govoraše: ovo je Isus prorok iz Nazareta Galilejskoga. 15A kad vidješe glavari sveštenièki i književnici èudesa što uèini, i djecu gdje vièu u crkvi i govore: Osana sinu Davidovu, rasrdiše se. 16I rekoše mu: èuješ li što ovi govore? A Isus reèe im: da! zar nijeste nikad èitali: iz usta male djece i koja sisaju naèinio si sebi hvalu? 17I ostavivši ih iziðe napolje iz grada u Vitaniju, i zanoæi ondje.

Philippians 4.4-9 (Epistle)

4Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: radujte se. 5Krotost vaša da bude poznata svijem ljudima. 6Gospod je blizu. Ne brinite se ni za što nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvaljivanjem da se javljaju Bogu iskanja vaša. 7I mir Božij, koji prevazilazi svaki um, da saèuva srca vaša i misli vaše u Gospodu Isusu. 8A dalje, braæo moja, što je god istinito, što je god pošteno, što je god pravedno, što je god preèisto, što je god preljubazno, što je god slavno, i još ako ima koja dobrodjetelj, i ako ima koja pohvala, to mislite. 9Što i nauèiste, i primiste, i èuste, i vidjeste u meni, ono èinite, i Bog mira biæe s vama.

John 12.1-18 (Gospel)

1A Isus prije pashe na šest dana doðe u Vitaniju gdje bješe Lazar što umrije, koga podiže iz mrtvijeh. 2Ondje mu pak zgotoviše veèeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeðaše s njim za trpezom; 3A Marija uzevši litru pravoga nardova mnogocjenoga mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom noge njegove; a kuæa se napuni mirisa od mira. 4Onda reèe jedan od uèenika njegovijeh, Juda Simonov Iskariotski, koji ga poslije izdade: 5Zašto se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima? 6A ovo ne reèe što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovèežiæ, i nošaše što se metaše u nj. 7A Isus reèe: ne dirajte u nju; ona je to dohranila za dan mojega pogreba; 8Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda. 9Razumje pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i doðoše ne samo Isusa radi nego i da vide Lazara kojega podiže iz mrtvijeh. 10A glavari sveštenièki dogovoriše se da i Lazara ubiju; 11Jer mnogi njega radi iðahu iz Judeje i vjerovahu Isusa. 12A sjutradan mnogi od naroda koji bješe došao na praznik, èuvši da Isus ide u Jerusalim 13Uzeše grane od finika i iziðoše mu na susret, i vikahu govoreæi: osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev. 14A Isus našavši magare usjede na nj, kao što je pisano: 15Ne boj se kæeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeæi na magaretu. 16Ali ovo uèenici njegovi ne razumješe prije: nego kad se proslavi Isus onda se opomenuše da ovo bješe za njega pisano, i ovo mu uèiniše. 17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo.

Hieromartyr Artemon, presbyter of Laodicea in Syria (303)

At the time of Diocletian’s persecutions, he was a very old man, having served as a reader for sixteen years, then a deacon for twenty-eight years, and finally as a priest for thirty years, for a total of seventy-four years. The pagan judge put him in the Temple of Aesculapius, where large snakes were kept and worshiped as gods. Though the judge meant for Artemon to be attacked by the snakes, the holy priest immobilized them with the sign of the Cross, brought them out of the temple and, in front of the pagan priests, breathed on the snakes, which died instantly. The chief priest, Vitalis, fell to his knees and cried ‘Great is the Christian God!’ Artemon baptised him along with several of his friends.

The unrepentant judge then condemned Artemon to be thrown into burning pitch, but the judge himself was thrown off his horse into the pitch and died. After this, Artemon went free for a time and spent his time teaching the Faith to his people (“accompanied always by two tame deer,” says St Nikolia Velimirovic!). But he was arrested again and beheaded in the year 303.

St Martin the Confessor, pope of Rome (655)

“Martin became Pope on July 5th, 649, at the time of a furious quarrel between the Orthodox and the Monothelite heretics. Constans the Second, Heraclius’ grandson, was on the throne at the time, and Paul was Patriarch of Constantinople. To restore peace in the Church, the Emperor himself wrote a dogmatic decree, the Typos, which leaned heavily towards heresy. Pope Martin summoned a Council of 105 bishops, at which the Emperor’s statement was condemned. At the same time, the Pope wrote a letter to Patriarch Paul, begging him to uphold the purity of the Orthodox faith and to counsel the Emperor to reject the theories of the heretics. This letter infuriated both the Patriarch and the Emperor. The Emperor sent one of his generals, Olympius, to take the Pope to Constantinople in bonds. The general did not dare to bind the Pope with his own hands, but instructed one of his soldiers to kill him with the sword in church. But, when the soldier entered the church with his sword concealed, he was instantly blinded. So, by the providence of God, Martin escaped death. At that time, the Saracens fell upon Sicily, and Olympius went off there, where he died. Then, by the intrigues of the heretic Patriarch Paul, the Emperor sent a second general, Theodore, to bind and take the Pope on the charge that he, the Pope, was in collusion with the Saracens and that he did not reverence the most holy Mother of God. [!!] When the general arrived in Rome and read the accusation against the Pope, he replied that it was a libel; that he had no contact of any sort with the Saracens, the opponents of Christianity, ‘and whoever does not confess the most holy Mother of God and do her reverence, let him be damned in this age and in that which is to come.’ But this did not affect the general’s decision. The Pope was bound and taken to Constantinople, where he lay long in prison in great sickness, tortured by both anxiety and hunger, until he was finally sentenced to exile in Cherson, where he lived for two years before his death. He gave his soul into the hands of the Lord, for whom he had suffered so greatly, in 655. The evil Patriarch, Paul,died two years before him and, when the Emperor visited him on his deathbed, he smote his head against the wall, confessing with tears that he had greatly sinned against Pope Martin and asking the Emperor to set Martin free.’ (Prologue)

In some menaia he is commemorated on April 14.