Isaiah 3.1-14 (6th Hour)

1Jer gle, Gospod, Gospod nad vojskama uzeæe Jerusalimu i Judi potporu i pomoæ, svaku potporu u hljebu i svaku potporu u vodi, 2Junaka i vojnika, sudiju i proroka, i mudarca i starca, 3Pedesetnika i ugledna èovjeka, i savjetnika i vješta umjetnika i èovjeka rjeèita. 4I daæu im knezove mladiæe, i djeca æe im biti gospodari. 5I èiniæe silu u narodu jedan drugome i svaki bližnjemu svojemu; dijete æe ustajati na starca i nepošten èovjek na poštena. 6I èovjek æe uhvatiti brata svojega iz kuæe oca svojega govoreæi: imaš haljinu, budi nam knez, ovaj rasap neka je pod tvojom rukom. 7A on æe se zakleti u onaj dan govoreæi: neæu biti ljekar, niti imam kod kuæe hljeba ni haljine, ne postavljajte me knezom narodu. 8Jer se obori Jerusalim i Juda pade, jer se jezik njihov i djela njihova protive Gospodu da draže oèi slave njegove. 9Što se vidi na licu njihovu svjedoèi na njih, razglašuju grijeh svoj kao Sodom, ne taje; teško duši njihovoj! jer sami sebi èine zlo. 10Recite pravedniku da æe mu dobro biti, jer æe jesti plod od djela svojih. 11Teško bezbožniku! zlo æe mu biti, jer æe mu se naplatiti ruke njegove. 12Narodu mojemu èine silu djeca, i žene su im gospodari. Narode moj! koji te vode, zavode te, i kvare put hoda tvojega. 13Ustaje Gospod na parbu, stoji da sudi narodima. 14Gospod æe doæi na sud sa starješinama naroda svojega i s knezovima njegovijem, jer vi potrste vinograd, grabež od siromaha u vašim je kuæama.

Genesis 2.20-3.20 (Vespers)

20I Adam nadjede ime svakom živinèetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne naðe Adamu drug prema njemu. 21I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; 22I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. 23A Adam reèe: sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime èovjeèica, jer je uzeta od èovjeka. 24Zato æe ostaviti èovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiæe se k ženi svojoj, i biæe dvoje jedno tijelo. 25A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.

1Ali zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reèe ženi: je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? 2A žena reèe zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; 3Samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. 4A zmija reèe ženi: neæete vi umrijeti; 5Nego zna Bog da æe vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oèi, pa æete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo. 6I žena videæi da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. 7Tada im se otvoriše oèi, i vidješe da su goli; pa spletoše lišæa smokova i naèiniše sebi pregaèe. 8I zaèuše glas Gospoda Boga, koji iðaše po vrtu kad zahladi; i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga meðu drveta u vrtu. 9A Gospod Bog viknu Adama i reèe mu: gdje si? 10A on reèe: èuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih. 11A Bog reèe: ko ti kaza da si go? da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? 12A Adam reèe: žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh. 13A Gospod Bog reèe ženi: zašto si to uèinila? A žena odgovori: zmija me prevari, te jedoh. 14Tada reèe Gospod Bog zmiji: kad si to uèinila, da si prokleta mimo svako živinèe i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vuèeš i prah da jedeš do svojega vijeka. 15I još meæem neprijateljstvo izmeðu tebe i žene i izmeðu sjemena tvojega i sjemena njezina; ono æe ti na glavu stajati a ti æeš ga u petu ujedati. 16A ženi reèe: tebi æu mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama æeš djecu raðati, i volja æe tvoja stajati pod vlašæu muža tvojega, i on æe ti biti gospodar. 17Pa onda reèe Adamu: što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe; s mukom æeš se od nje hraniti do svojega vijeka; 18Trnje i korov æe ti raðati, a ti æeš jesti zelje poljsko; 19Sa znojem lica svojega ješæeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah æeš se vratiti. 20I Adam nadjede ženi svojoj ime Jeva, zato što je ona mati svjema živima.

Proverbs 3.19-34 (Vespers)

19Gospod je mudrošæu osnovao zemlju, utvrdio nebesa razumom. 20Njegovom mudrošæu razvališe se bezdane i oblaci kaplju rosom. 21Sine moj, da ti to ne odlazi iz oèiju; èuvaj pravu mudrost i razboritost; 22I biæe život duši tvojoj i nakit grlu tvojemu. 23Tada æeš iæi bez brige putem svojim, i noga tvoja neæe se spotaæi. 24Kad liježeš, neæeš se plašiti, i kad poèivaš, sladak æe ti biti san. 25Neæeš se plašiti od nagle strahote ni od pogibli bezbožnièke kad doðe. 26Jer æe ti Gospod biti uzdanica i èuvaæe ti nogu da se ne uhvati. 27Ne odreci dobra onima kojima treba, kad možeš uèiniti. 28Ne govori bližnjemu svojemu: idi, i doði drugi put, i sjutra æu ti dati, kad imaš. 29Ne kuj zla bližnjemu svojemu koji živi s tobom bez brige. 30Ne svaðaj se ni s kim bez uzroka, ako ti nije uèinio zla. 31Nemoj zavidjeti nasilniku, ni izabrati kojega puta njegova. 32Jer je mrzak Gospodu zlikovac, a u pravednih je tajna njegova. 33Prokletstvo je Gospodnje u kuæi bezbožnikovoj, a stan pravednièki blagosilja. 34Jer potsmjevaèima on se potsmijeva, a krotkima daje milost.

Holy Hieromartyrs of Cherson: Basileus, Ephraim, Eugenios, Capito, Aetherios, Agathodoros, and Elpidios (4th c.)

These seven holy Bishops give a vivid picture of the dangers endured by those who traveled to proclaim the Gospel of Christ in the early centuries of the Church. All seven were sent as missionary bishops to Cherson on the Black Sea, and all seven died there as Martyrs. Hermon, Bishop of Jerusalem, first sent Ephraim and Basileus; Basileus raised the son of the prince of Cherson to life, after which many believed and were baptized. The unbelievers, though, bound him by the feet and dragged him through the streets until he died. Ephraim was beheaded when he refused to make sacrifice to the idols. Eugenios, Agathodoros, and Elpidios were then sent by the Bishop of Jerusalem; they were beaten to death with rods and stones. Aetherius was sent during the reign of Constantine the Great, and was able to govern the Church in freedom and peace, and to build a church in Cherson. Capito, the last to be sent, brought the Gospel to the fierce Scythians. To prove the power of his God, they asked him to go into a burning furnace, saying that if he was not consumed, they would believe. Putting all his trust in God, the holy Bishop vested himself, made the sign of the Cross, and entered the furnace. He stood in the flames, fervently praying, for an hour, and came out untouched. The spectators cried out ‘There is one God, the great and powerful God of the Christians, who keeps His servant safe in the burning furnace!’, and all those in the town and the surrounding countryside were baptized. This miracle was spoken of at the Council of Nicea (325). Later, Scythian unbelievers captured Capito and drowned him in the River Dnieper.

The Prologue says that Aetherios ended his life in peace; the Great Horologion, that he was drowned. All these holy missionaries labored around the beginning of the fourth century.