1 Timothy 5.22-6.11 (Epistle)

22Ruku odmah ne meæi ni na koga, niti pristaj u tuðe grijehe. Drži sebe èista. 23Više ne pij vode, nego pij po malo vina, želuca radi svojega i èestijeh svojijeh bolesti. 24A nekijeh su ljudi grijesi poznati koji naprijed vode na sud, a nekijeh idu za njima. 25Tako su i dobra djela poznata, i koja su drukèija ne mogu se sakriti.

1Robovi koji su god pod jarmom da pokazuju svaku èast svojijem gospodarima, da se ne huli na ime Božije i na nauku. 2A koji imaju krštene gospodare, da ne postaju nemarljivi za njih što su braæa, nego još bolje da služe, jer su vjerni i ljubazni, zajednièari u blagodati. Ovo uèi i svjetuj. 3Ako li ko drukèije uèi, i ne pristaje na zdrave rijeèi Gospoda našega Isusa Hrista i na nauku pobožnu, 4Nadu se ne znajuæi ništa, nego bolujuæi od zapitkivanja i praznijeh prepiranja, oda šta postaje zavist, svaða, huljenje, zle misli, 5Zaludna prepiranja onakovijeh ljudi koji imaju um izopaèen i nemaju istine, koji misle da je pobožnost trgovina. Kloni se takovijeh. 6Ali jest velika trgovina pobožnost sa zadovoljstvom. 7Jer ništa ne donesosmo na ovaj svijet, dakle ne možemo ništa ni odnijeti. 8A kad imamo hranu i odjeæu, ovijem da budemo dovoljni. 9A koji hoæe da se obogate oni upadaju u napasti i zamke, i u mnoge lude škodljive želje, koje potapaju èovjeka u propast i pogibao. 10Jer je korijen sviju zala srebroljublje kojemu neki predavši se zaðoše od vjere i na sebe navukoše muke velike. 11A ti, o èovjeèe Božij! bjegaj od ovoga, a idi za pravdom, pobožnosti, vjerom, ljubavi, trpljenjem, krotosti.

Luke 21.5-7, 10-11, 20-24 (Gospel)

5I kad neki govorahu za crkvu da je ukrašena lijepijem kamenjem i zakladima, reèe: 6Doæi æe dani u koje od svega što vidite neæe ostati ni kamen na kamenu koji se neæe razmetnuti. 7Zapitaše ga pak govoreæi: uèitelju! a kad æe to biti? i kakav je znak kad æe se to dogoditi? 10Tada im reèe: ustaæe narod na narod i carstvo na carstvo; 11I zemlja æe se tresti vrlo po svijetu, i biæe gladi i pomori i strahote i veliki znaci biæe na nebu. 20A kad vidite da Jerusalim opkoli vojska onda znajte da se približilo vrijeme da opusti. 21Tada koji budu u Judeji neka bježe u gore, i koji budu u gradu neka izlaze napolje; i koji su napolju neka ne ulaze u njega: 22Jer su ovo dani osvete, da se izvrši sve što je napisano. 23Ali teško trudnima i dojilicama u te dane! Jer æe biti velika nevolja na zemlji, i gnjev na ovom narodu. 24I pašæe od oštrica maèa, i odvešæe se u ropstvo po svijem narodima; i Jerusalim æe gaziti neznabošci dok se ne izvrše vremena neznabožaca.

Holy Martyrs Menas, Hermogenes and Eugraphus (235)

Menas was an Athenian, a courtier of the Emperor Maximinus, and a secret Christian. Once there was an outbreak of civil unrest in Alexandria, brought about by various political factions, and by the increasing success of Christian missionaries in turning the Alexandrian people from the idols. The Emperor sent Menas to reconcile the parties and settle the dispute. On his arrival, Menas quickly resolved the political troubles and restored peace to the city; but instead of putting down Christianity as the Emperor had desired, he did everything in his power to protect the Christians and encourage the spread of the Gospel. When word of this came to the Emperor, he sent another trusted courtier, Hermogenes, to re-establish Imperial authority and to execute Menas if he would not renounce Christ. Hermogenes followed these orders scrupulously: he subjected the godly Menas to various horrid tortures in the public arena. But Menas was miraculously preserved through them all, and when he finally appeared in the arena, flanked by two shining Angels, Hermogenes repented and confessed Christ. He in turn became such a fervent advocate for the Gospel that he was soon made a Bishop (!). Finally the Emperor decided that the only solution was to come to Alexandria himself. There he had both Menas and Hermogenes cruelly tortured to death in secret, lest they perform any public miracles; but when the Emperor presented himself before the people at the arena the following day, the two Saints, miraculously preserved, appeared there also, causing the people to cry out “Christ is the only true God!” At the sight, Menas’ scribe Eugraphus declared himself a Christian, leaped into the arena and publicly demanded the honor of dying with them. All three were beheaded. Their precious relics were later taken to Constantinople, where they worked many miracles.