No Fast
6Ali premudrost govorimo koja je u savršenima, a ne premudrost vijeka ovoga ni knezova vijeka ovoga koji prolaze. 7Nego govorimo premudrost Božiju u tajnosti sakrivenu, koju odredi Bog prije svijeta za slavu našu; 8Koje nijedan od knezova vijeka ovoga ne pozna; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli. 9Nego kao što je pisano: što oko ne vidje, i uho ne èu, i u srce èovjeku ne doðe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube.
23Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali sve ne ide na dobro. 24Niko da ne gleda što je njegovo, nego svaki da gleda što je drugoga. 25Sve što se prodaje na mesarnici, jedite, i ništa ne ispitujte savjesti radi; 26Jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj. 27Ako li vas ko od nevjernika pozove, i hoæete iæi, jedite sve što se pred vas donese, i ne premišljajte ništa savjesti radi. 28Ako li vam pak ko reèe: ovo je idolska žrtva, ne jedite radi onoga koji vam kaže, i radi savjesti; jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj.
37Koji ljubi oca ili mater veæma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kæer veæma nego mene, nije mene dostojan. 38I koji ne uzme krsta svojega i ne poðe za mnom, nije mene dostojan. 39Koji èuva dušu svoju, izgubiæe je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naæi æe je. 40Koji vas prima, mene prima; a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao. 41Koji prima proroka u ime proroèko, platu proroèku primiæe; a koji prima pravednika u ime pravednièko, platu pravednièku primiæe. 42I ako ko napoji jednoga od ovijeh malijeh samo èašom studene vode u ime uèenièko, zaista vam kažem, neæe mu plata propasti.
1I kad svrši Isus zapovijesti dvanaestorici uèenika svojijeh, otide odande dalje da uèi i da propovijeda po gradovima njihovijem.
34Zaista vam kažem: ovaj naraštaj neæe proæi dok se ovo sve ne zbude. 35Nebo i zemlja proæi æe, ali rijeèi moje neæe proæi. 36A o danu tome i o èasu niko ne zna, ni anðeli nebeski, do otac moj sam. 37Jer kako što je bilo u vrijeme Nojevo tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 38Jer kako što pred potopom jeðahu i pijahu, ženjahu se i udavahu do onoga dana kad Noje uðe u kovèeg, 39I ne osjetiše dok ne doðe potop i odnese sve; tako æe biti i dolazak sina èovjeèijega. 40Tada æe biti dva na njivi; jedan æe se uzeti, a drugi æe se ostaviti. 41Dvije æe mljeti na žrvnjevima; jedna æe se uzeti, a druga æe se ostaviti. 42Stražite dakle, jer ne znate u koji æe èas doæi Gospod vaš. 43Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koje æe vrijeme doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 44Zato i vi budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij.
They were three sisters, raised in the Christian faith in Bithynia. Together they withdrew from the world and lived together in virginity on a lonely mountain, devoting themselves to prayer, fasting and labor. Though they wished only to live unknown to the world, their wonderworking gifts were discovered, and many people began to come to them for healing of ailments. In this way word of them reached the governor Fronton, who had them arrested and brought before him. Struck by their beauty (which had only increased despite their fasting and hard labor), the governor tried to flatter them, promising that he would send them to the Emperor to be given in marriage to noblemen. When he saw that this had no effect, the governor threw the sisters into prison. First he had Menodora tortured to death, then brought her two sisters to view her mutilated body, commanding them to deny Christ or meet the same fate. When they refused, they were subjected to the same fate. Christians recovered and buried the bodies of the three holy martyrs.