Luke 24.1-12 (4th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjeljni doðoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima; 2Ali naðoše kamen odvaljen od groba. 3I ušavši ne naðoše tijela Gospoda Isusa. 4I kad se one èuðahu tome, gle, dva èovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama; 5A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga meðu mrtvima? 6Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji, 7Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane. 8I opomenuše se rijeèi njegovijeh. 9I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem. 10A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima. 11I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im. 12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.

Hebrews 11.24-26, 32-12.2 (Epistle)

24Vjerom Mojsije, kad bi veliki, ne htjede da se naziva sin kæeri Faraonove; 25I volje stradati s narodom Božijim, negoli imati zemaljsku sladost grijeha: 26Državši sramotu Hristovu za veæe bogatstvo od svega blaga Misirskoga; jer gledaše na platu. 32I šta æu još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena kad bih stao pripovijedati o Gedeonu, i o Varaku i Samsonu i Jeftaju, o Davidu i Samuilu, i o drugijem prorocima, 33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima, 34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe; 35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije; 36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; 37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; 38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem. 39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja; 40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.

1Zato dakle i mi imajuæi oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trèimo u bitku koja nam je odreðena, 2Gledajuæi na naèelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odreðene sebi radosti pretrplje krst, ne mareæi za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega.

John 1.43-51 (Gospel)

43A sjutradan namisli iziæi u Galileju, i naðe Filipa, i reèe mu: hajde za mnom. 44A Filip bješe iz Vitsaide iz grada Andrijna i Petrova. 45Filip naðe Natanaila, i reèe mu: za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, naðosmo ga, Isusa sina Josifova iz Nazareta. 46I reèe mu Natanailo: iz Nazareta može li biti što dobro? Reèe mu Filip: doði i vidi. 47A Isus vidjevši Natanaila gdje ide k njemu reèe za njega: evo pravoga Izrailjca u kome nema lukavstva. 48Reèe mu Natanailo: kako me poznaješ? Odgovori Isus i reèe mu: prije nego te pozva Filip vidjeh te kad bijaše pod smokvom. 49Odgovori Natanailo i reèe mu: Ravi! ti si sin Božij, ti si car Izrailjev. 50Odgovori Isus i reèe mu: što ti kazah da te vidjeh pod smokvom zato vjeruješ; vidjeæeš više od ovoga. 51I reèe mu: zaista, zaista vam kažem: otsele æete vidjeti nebo otvoreno i anðele Božije gdje se penju i silaze k sinu èovjeèijemu.

St Eustathius, archbishop of Antioch (337)

He was consecrated Bishop of Berea (Aleppo) in Syria, then of Antioch in 324. He took an active part in the Council of Nicea against the Arian heresy. His zeal for the Faith aroused the hatred of various heretics, who convened a council in Antioch where, by means of slanders and false witnesses, they were able to have the holy bishop deposed and exiled to Thrace, where he died a few years later.

The deposition of the Saint caused a schism in the Church of Antioch which was not healed until 414 (see St Meletius, Feb. 12). Saint John Chrysostom publicly praised Eustathius as a Martyr, and his relics were finally brought back to Antioch in 482. The Synaxarion says “The people then went in jubilation to meet him with lights and incense, and escorted him as he made a triumphal entry into his city, which thus recovered its unity in the Faith and in the veneration of this champion of Orthodoxy.”

St John the Scholastic, patriarch of Constantinople (577)

He came from the region of Antioch, and only became a clergyman at the age of fifty. He won a wide reputation as representative of the Patriarchate of Antioch at Constantinople, and was elected Patriarch of Constantinople following the deposition of Eutyches in 565. He compiled the Nomocanon, a collection of Church canons, and added the Communion hymn “Of Thy Mystical Supper…” to the Divine Liturgy. He reposed in peace.

Saint Zachariah, Patriarch of Jerusalem (632)

He was the Skevophylax, keeper of the sacred vessels in the Church of Constantinople, then was made Patriarch of Jerusalem in 609. When the Persians took Jerusalem in 614 and took the Precious Cross of our Lord as a trophy, Zachariah went to Persia with the Cross, clasping it in his arms. In 631 the Emperor Heraclius conquered the Persians and recovered the Cross, bringing it to Constantinople. According to one account, Zachariah returned with the Cross, then returned to governing the Church in Jerusalem until his repose in 632 when Modestus (who had been acting in his absence) succeeded him. According to another account, Saint Zachariah died in exile, and Modestus was made Patriarch when the Holy Cross returned to Jerusalem.