James 3.1-10 (Epistle)

1Ne tražite, braæo moja, da budete mnogi uèitelji, znajuæi da æemo veæma biti osuðeni, 2Jer svi pogrješujemo mnogo puta. Ali ko u rijeèi ne pogrješuje, onaj je savršen èovjek, može zauzdati i sve tijelo. 3Jer gle, i konjma meæemo žvale u usta da nam se pokoravaju, i sve tijelo njihovo okreæemo. 4Gle i laðe, ako su i velike i silni ih vjetrovi gone, okreæu se malom krmicom kuda hoæe onaj koji upravlja. 5A tako je i jezik mali ud, i mnogo èini. Gle, mala vatra, i kolike velike šume sažeže. 6I jezik je vatra, svijet pun nepravde. Tako i jezik živi meðu našijem udima, poganeæi sve tijelo, i paleæi vrijeme života našega, i zapaljujuæi se od pakla. 7Jer sav rod zvjerinja i ptica, i bubina i riba, pripitomljava se i pripitomio se rodu èovjeèijemu; 8A jezika niko od ljudi ne može pripitomiti, jer je nemirno zlo, puno ijeda smrtonosnoga. 9Njim blagosiljamo Boga i oca, i njim kunemo ljude, koji su stvoreni po oblièju Božijemu. 10Iz jednijeh usta izlazi blagoslov i kletva. Ne valja, ljubazna braæo moja, da ovo tako biva.

Mark 11.11-23 (Gospel)

11I uðe Isus u Jerusalim, i u crkvu; i promotrivši sve, kad bi uveèe, iziðe u Vitaniju s dvanaestoricom. 12I sjutradan kad iziðoše iz Vitanije, ogladnje. 13I vidjevši izdaleka smokvu s lišæem doðe ne bi li što našao na njoj; i došavši k njoj ništa ne naðe osim lišæa; jer još ne bješe vrijeme smokvama. 14I odgovarajuæi Isus reèe joj: da otsad od tebe niko ne jede roda dovijeka. I slušahu uèenici njegovi. 15I doðoše opet u Jerusalim; i ušavši Isus u crkvu stade izgoniti one koji prodavahu i kupovahu po crkvi; i ispremeta trpeze onijeh što mijenjahu novce, i klupe onijeh što prodavahu golubove. 16I ne dadijaše da ko pronese suda kroz crkvu. 17I uèaše govoreæi im: nije li pisano: dom moj neka se zove dom molitve svima narodima? A vi naèiniste od njega hajduèku peæinu. 18I èuše književnici i glavari sveštenièki, i tražahu kako bi ga pogubili; jer ga se bojahu; jer se sav narod èuðaše nauci njegovoj. 19I kad bi uveèe iziðe napolje iz grada. 20I ujutru prolazeæi vidješe smokvu gdje se posušila iz korijena. 21I opomenuvši se Petar reèe mu: Ravi! gle, smokva što si je prokleo posušila se. 22I odgovarajuæi Isus reèe im: 23Imajte vjeru Božiju; jer vam zaista kažem: ako ko reèe gori ovoj: digni se i baci se u more, i ne posumnja u srcu svojemu, nego uzvjeruje da æe biti kao što govori: biæe mu što god reèe.

Holy Martyr Tatiana (ca. 230)

She was the daughter of a wealthy Roman consul. She became a deaconess in Rome, and was seized as a Christian during the reign of Alexander Severus. Before the tribunal she fearlessly confessed Christ and, when she was taken to the temple in an effort to force her to make sacrifice, she cast down the idols by the power of her prayer. At this, the soldiers seized her and subjected her to many indignities and tortures, finally throwing her into a raging furnace. When this did not harm her, she was thrown to the wild beasts, but they refused to harm her. At last she was beheaded and thus gained her crown.

Venerable Benedict Biscop, Abbot of Wearmouth (689-690)

He came from a noble Northumbrian family in Britain, and was tonsured a monk in 653 at Lerins in Gaul. In 669 he was made Abbot of the Monastery of Saints Peter and Paul in Canterbury. He traveled to Rome in 671 to be instructed in monastic practice according to the Rule of Saint Benedict (of Nursia). Returning to Northumbria he established two new monasteries, the first to follow St Benedict’s Rule in the British Isles. He went to Rome once again in 678-679, this time bringing back the archcantor of St Peter’s, who taught the monks of St Benedict’s monasteries the chant and liturgical practices used in Rome.

Under the holy abbot’s guidance, these monasteries became flourishing centers of Christian worship, scholarship and art. The Venerable Bede (May 26) was one of his disciples. Saint Benedict reposed in peace in 689 or 690, having greatly strengthened the Church and the Christian faith in Britain.