Jude 11-25 (Epistle)

11Teško njima! jer putem Kainovijem poðoše i u prijevaru Valaamove plate padoše, i u buni Koreovoj izgiboše. 12Ovo su oni što pogane vaše milostinje jeduæi s vama bez straha i gojeæi se; oblaci bezvodni, koje vjetrovi prenose; jesenska drveta nerodljiva, koja su dvaput umrla, i iz korijena išèupana; 13Bijesni valovi morski, koji se pjene svojijem sramotama, zvijezde lažne, kojima se èuva mrak vjeène tame. 14Ali i za ovake prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreæi: gle, ide Gospod s hiljadama svetijeh anðela svojijeh 15Da uèini sud svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost èiniše, i za sve ružne rijeèi njihove koje bezbožni grješnici govoriše na nj. 16Ovo su nezadovoljni vikaèi, koji po željama svojijem žive, i usta njihova govore ponosite rijeèi, i za dobitak gledaju ko je ko. 17A vi, ljubazni, opominjite se rijeèi koje naprijed kazaše apostoli Gospoda našega Isusa Hrista, 18Jer vam kazaše da æe u pošljednje vrijeme postati rugaèi, koji æe hoditi po svojijem željama i bezbožnostima. 19Ovo su oni što se odvajaju od jedinosti vjere i jesu tjelesni, koji duha nemaju. 20A vi, ljubazni, naziðujte se svojom svetom vjerom, i molite se Bogu Duhom svetijem. 21I sami sebe držite u ljubavi Božijoj, èekajuæi milosti Gospoda našega Isusa Hrista za život vjeèni. 22I tako razlikujuæi jedne milujte, 23A jedne strahom izbavljajte i iz ognja vadite; a karajte sa strahom, mrzeæi i na haljinu opoganjenu od tijela. 24A onome koji vas može saèuvati bez grijeha i bez mane, i postaviti prave pred slavom svojom u radosti, 25Jedinome premudrome Bogu i spasu našemu, kroz Isusa Hrista Gospoda našega, slava i velièanstvo, država i vlast prije sviju vijekova i sad i u sve vijekove. Amin.

Luke 23.2-34, 44-56 (Gospel)

2I poèeše ga tužiti govoreæi: ovoga naðosmo da otpaðuje narod naš, i zabranjuje davati æesaru danak, i govori da je on Hristos car. 3A Pilat ga zapita: ti li si car Judejski? A on odgovarajuæi reèe mu: ti kažeš. 4A Pilat reèe glavarima sveštenièkijem i narodu: ja ne nalazim nikakve krivice na ovom èovjeku. 5A oni navaljivahu govoreæi: on buni ljude uèeæi po svoj Judeji poèevši od Galileje dovde. 6A Pilat èuvši za Galileju zapita: zar je on Galilejac? 7I razumjevši da je iz podruèja Irodova posla ga Irodu, koji takoðer bijaše u Jerusalimu onijeh dana. 8A Irod vidjevši Isusa bi mu vrlo milo; jer je odavno željeo da ga vidi, jer je mnogo slušao za njega, i nadaše se da æe vidjeti od njega kako èudo. 9I pita ga mnogo koje za što; ali mu on ništa ne odgovori. 10A glavari sveštenièki i književnici stajahu, i jednako tužahu ga. 11A Irod osramotivši ga sa svojijem vojnicima, i narugavši mu se, obuèe mu bijelu haljinu, i posla ga natrag Pilatu. 12I u taj se dan pomiriše Pilat i Irod meðu sobom; jer prije bijahu u zavadi. 13A Pilat sazvavši glavare sveštenièke i knezove i narod 14Reèe im: dovedoste mi ovoga èovjeka kao koji narod otpaðuje, i eto ja ga pred vama ispitah, i ne nalazim na ovom èovjeku nijedne krivice što vi na njega govorite; 15A ni Irod, jer sam ga slao k njemu; i eto se ne nalazi ništa da je uèinio što bi zasluživalo smrt. 16Daklem da ga izbijem pa da pustim. 17A trebaše o svakom prazniku pashe da im pusti po jednoga sužnja. 18Ali narod sav povika govoreæi: uzmi ovoga, a pusti nam Varavu; 19Koji bijaše baèen u tamnicu za nekakvu bunu uèinjenu u gradu i za krv. 20A Pilat opet reèe da bi on htio pustiti Isusa. 21A oni vikahu govoreæi: raspni ga, raspni. 22A on im treæi put reèe: kakvo je dakle on zlo uèinio? ja ništa na njemu ne naðoh što bi zasluživalo smrt; daklem da ga izbijem pa da pustim. 23A oni jednako navaljivahu s velikom vikom, i iskahu da se on razapne; i nadvlada vika njihova i glavara sveštenièkijeh. 24I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. 25I pusti onoga što iskahu, koji bješe baèen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju. 26I kad ga povedoše, uhvatiše nekoga Simona Kirinca koji iðaše iz polja, i metnuše na njega krst da nosi za Isusom. 27A za njim iðaše mnoštvo naroda i žena, koje plakahu i naricahu za njim. 28A Isus obazrevši se na njih reèe: kæeri Jerusalimske! ne plaèite za mnom, nego plaèite za sobom i za djecom svojom. 29Jer gle, idu dani u koje æe se reæi: blago nerotkinjama, i utrobama koje ne rodiše, i sisama koje ne dojiše. 30Tada æe poèeti govoriti gorama: padnite na nas; i bregovima: pokrijte nas. 31Jer kad se ovako radi od sirova drveta, šta æe biti od suha? 32Voðahu pak i druga dva zloèinca da pogube s njim. 33I kad doðoše na mjesto koje se zvaše košturnica, ondje razapeše njega i zloèince, jednoga s desne strane a drugoga s lijeve. 34A Isus govoraše: oèe! oprosti im; jer ne znadu šta èine. A dijeleæi njegove haljine bacahu kocke. 44A bijaše oko šestoga sahata, i tama bi po svoj zemlji do sahata devetoga. 45I pomrèa sunce, i zavjes crkveni razdrije se napola. 46I povikavši Isus iza glasa reèe: oèe! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu. 47A kad vidje kapetan šta bi, stade hvaliti Boga govoreæi: zaista ovaj èovjek bješe pravednik. 48I sav narod koji se bijaše skupio da gleda ovo, kad vidje šta biva, vrati se bijuæi se u prsi svoje. 49A svi njegovi znanci stajahu izdaleka, i žene koje bijahu išle za njim iz Galileje, i gledahu ovo. 50I gle, èovjek, po imenu Josif, savjetnik, èovjek dobar i pravedan, 51On ne bijaše pristao na njihov savjet i na posao) iz Arimateje grada Judejskoga, koji i sam èekaše carstva Božijega, 52On pristupivši k Pilatu zaiska tijelo Isusovo. 53I skide ga, i obavi platnom, i metnu ga u grob isjeèen, u kome niko ne bijaše nikad metnut. 54I dan bijaše petak, i subota osvitaše. 55A žene koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, idoše za Josifom, i vidješe grob i kako se tijelo metnu. 56Vrativši se pak pripraviše mirise i miro; i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu.

St Porphyrius, bishop of Gaza (420)

He was born to a wealthy, noble family in Thessalonica around 347. Filled more and more with a yearning for God, he abandoned his worldly possessions and traveled to Egypt, living for five years as a monk at Sketis. From there he went to Palestine, where he lived for another five years in a cave in the Jordan desert. Suffering from a severe ailment, he was forced to move to Jerusalem; there he was suddenly and completely cured following a vision on Golgotha, in which he saw the Good Thief come down from the cross to lead him to Christ, who gave the Cross into his keeping.

Porphyrius took up the trade of a shoemaker in Jerusalem to provide for his few needs. His humility and charity became so well-known that the Bishop of Jerusalem ordained him to the priesthood at the age of forty-five, and made him Stavrophylax, keeper of the True Cross of the Savior — thus fulfilling Porphyrius’ vision on Golgotha. Three years later, much against his will, he was elected Bishop of Gaza.

Throughout his episcopate he was persecuted by the pagans who still dominated the life of that city — though he was able to convert many of them by his own example of holiness, and by the many miracles that were wrought through his intercessions. Once, when the city was suffering from a long drought, the Saint gathered the city’s Christians (who numbered no more than 280), told them to fast, and celebrated an all-night vigil. The next morning, as the Bishop and his entire flock went in procession through the city it began to rain. At this, 127 pagans were converted. When the pagans’ violent attacks continued, Porphyrius appealed to the Emperor Arcadius for an edict closing of the pagan temples in Gaza. With the support of St John Chrysostom the edict was issued. When the Imperial representatives entered Gaza, accompanied by Bishop Porphyrius bearing the Cross, the statue of Aphrodite in the city’s main temple shattered into pieces. Eight temples were destroyed, and a Church was built on the site of the largest. Hundreds of pagans embraced the Faith and, after instruction, were baptized by the Saint.

After twenty-five years as bishop, during which he had seen his see transformed from a small flock of beleaguered Christians into a Christian territory, Saint Porphyrius reposed in peace in 420.

St Photini the Samaritan Woman, and those with her (66)

She was the Samaritan Woman who met Christ at Jacob’s Well (John ch. 4). She repented, and told her townsmen that she had met the Christ, for which she is sometimes called the first to proclaim the Gospel of Christ. She converted her four sisters (Phota, Photis,Parasceva, and Cyriaca), and her sons (Victor and Joses), and all of them became tireless evangelists for Christ. After the martyrdom of the holy Apostles Peter and Paul, she traveled to Carthage to proclaim the Gospel there. She, with her Christian sisters and sons, all met martyrdom under the persecutions of Nero. She is also commemorated on the Sunday of the Samaritan Woman during the Paschal season.