Isaiah 7.1-14 (6th Hour)

1U vrijeme Ahaza sina Jotama sina Ozije cara Judina doðe Resin car Sirski i Fakej sin Remalijin car Izrailjev na Jerusalim da ga biju, ali ga ne mogoše uzeti. 2I doðe glas domu Davidovu i rekoše: Sirija se složi s Jefremom. A srce Ahazovo i srce naroda njegova ustrepta kao drveæe u šumi od vjetra. 3Tada reèe Gospod Isaiji: izidi na susret Ahazu, ti i Sear-jasuv sin tvoj, nakraj jaza gornjega jezera, na put kod polja bjeljareva. 4I reci mu: èuvaj se i budi miran, ne boj se i srce tvoje neka se ne plaši od dva kraja ovijeh glavanja što se puše, od raspaljenoga gnjeva Resinova i Sirskoga i sina Remalijina. 5Što se Sirci i Jefrem i sin Remalijin dogovoriše na tvoje zlo govoreæi: 6Hajdemo na Judejsku da joj dosadimo i da je osvojimo i da postavimo u njoj carem sina Taveilova; 7Zato ovako veli Gospod Bog: neæe se to uèiniti, neæe biti. 8Jer je glava Siriji Damasak, a Damasku je glava Resin; i do šezdeset i pet godina satræe se Jefrem tako da više neæe biti narod. 9I glava je Jefremu Samarija, a Samariji je glava sin Remalijin. Ako ne vjerujete, neæete se održati. 10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi: 11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine. 12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda. 13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu? 14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo.

Genesis 5.32-6.8 (Vespers)

32A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.

1A kad se ljudi poèeše množiti na zemlji, i kæeri im se narodiše. 2Videæi sinovi Božji kæeri èovjeèije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe. 3A Gospod reèe: neæe se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina. 4A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kæerima èovjeèijim, pa im one raðahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu. 5I Gospod videæi da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle, 6Pokaja se Gospod što je stvorio èovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu. 7I reèe Gospod: hoæu da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od èovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio. 8Ali Noje naðe milost pred Gospodom.

Proverbs 6.20-7.1 (Vespers)

20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 21Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla. 22Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te; 23Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava; 24Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða. 25Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim. 26Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu. 27Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale? 28Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže? 29Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne. 30Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan; 31Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega. 32Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako èini; 33Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati. 34Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete; 35Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeš i mnogo darova davati.

1Sine, èuvaj rijeèi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.

St Eustathius, archbishop of Antioch (337)

He was consecrated Bishop of Berea (Aleppo) in Syria, then of Antioch in 324. He took an active part in the Council of Nicea against the Arian heresy. His zeal for the Faith aroused the hatred of various heretics, who convened a council in Antioch where, by means of slanders and false witnesses, they were able to have the holy bishop deposed and exiled to Thrace, where he died a few years later.

The deposition of the Saint caused a schism in the Church of Antioch which was not healed until 414 (see St Meletius, Feb. 12). Saint John Chrysostom publicly praised Eustathius as a Martyr, and his relics were finally brought back to Antioch in 482. The Synaxarion says “The people then went in jubilation to meet him with lights and incense, and escorted him as he made a triumphal entry into his city, which thus recovered its unity in the Faith and in the veneration of this champion of Orthodoxy.”

St John the Scholastic, patriarch of Constantinople (577)

He came from the region of Antioch, and only became a clergyman at the age of fifty. He won a wide reputation as representative of the Patriarchate of Antioch at Constantinople, and was elected Patriarch of Constantinople following the deposition of Eutyches in 565. He compiled the Nomocanon, a collection of Church canons, and added the Communion hymn “Of Thy Mystical Supper…” to the Divine Liturgy. He reposed in peace.

Saint Zachariah, Patriarch of Jerusalem (632)

He was the Skevophylax, keeper of the sacred vessels in the Church of Constantinople, then was made Patriarch of Jerusalem in 609. When the Persians took Jerusalem in 614 and took the Precious Cross of our Lord as a trophy, Zachariah went to Persia with the Cross, clasping it in his arms. In 631 the Emperor Heraclius conquered the Persians and recovered the Cross, bringing it to Constantinople. According to one account, Zachariah returned with the Cross, then returned to governing the Church in Jerusalem until his repose in 632 when Modestus (who had been acting in his absence) succeeded him. According to another account, Saint Zachariah died in exile, and Modestus was made Patriarch when the Holy Cross returned to Jerusalem.