Luke 24.1-12 (4th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjeljni doðoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima; 2Ali naðoše kamen odvaljen od groba. 3I ušavši ne naðoše tijela Gospoda Isusa. 4I kad se one èuðahu tome, gle, dva èovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama; 5A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga meðu mrtvima? 6Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji, 7Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane. 8I opomenuše se rijeèi njegovijeh. 9I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem. 10A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima. 11I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im. 12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.

Romans 13.11-14.4 (Epistle)

11I znajuæi ovo vrijeme da je veæ èas došao da ustanemo od sna; jer nam je sad bliže spasenije negoli kad vjerovasmo. 12Noæ proðe a dan se približi: da odbacimo dakle sva djela tamna, i da se obuèemo u oružje vidjela. 13Da hodimo pošteno kao po danu: ne u žderanju i pijanstvu, ne u kurvarstvu i neèistoti, ne u svaðanju i zavisti; 14Nego se obucite u Gospoda našega Isusa Hrista; i tijelu ne ugaðajte po željama.

1A slaboga u vjeri primajte lijepo, da se ne smeta savjest. 2Jer jedan vjeruje da smije svašta jesti, a koji je slab jede zelje. 3Koji jede neka ne ukorava onoga koji ne jede; i koji ne jede neka ne osuðuje onoga koji jede; jer ga Bog primi. 4Ko si ti koji sudiš tuðemu sluzi? On svojemu gospodaru stoji ili pada. Ali æe ustati; jer je Bog kadar podignuti ga.

Hebrews 7.7-17 (Epistle, Meeting)

7Ali bez svakoga izgovora manje blagoslovi veæe. 8I tako ovdje uzimaju desetak ljudi koji umiru, a onamo onaj za kojega se posvjedoèi da živi. 9I, da ovako reèem, Levije koji uze desetak, dao je desetak kroz Avraama: 10Jer bijaše još u bedrima oèinima kad ga srete Melhisedek. 11Ako je dakle savršenstvo postalo kroz Levitsko sveštenstvo jer je narod pod njim zakon primio kaka je još potreba bila govoriti da æe drugi sveštenik postati po redu Melhisedekovu a ne po redu Aronovu? 12Jer kad se promijeni sveštenstvo, mora se i zakon promijeniti. 13Jer za koga se ovo govori on je od drugoga koljena, od kojega niko ne pristupi k oltaru. 14Jer je poznato da Gospod naš od koljena Judina iziðe, za koje koljeno Mojsije ne govori ništa o sveštenstvu. 15I još je više poznato da æe po redu Melhisedekovu drugi sveštenik postati, 16Koji nije postao po zakonu tjelesne zapovijesti nego po sili života vjeènoga. 17Jer svjedoèi: ti si sveštenik vavijek po redu Melhisedekovu.

Matthew 6.14-21 (Gospel)

14Jer ako opraštate ljudima grijehe njihove, oprostiæe i vama otac vaš nebeski. 15Ako li ne opraštate ljudima grijeha njihovijeh, ni otac vaš neæe oprostiti vama grijeha vašijeh. 16A kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri; jer oni naèine blijeda lica svoja da ih vide ljudi gdje poste. Zaisto vam kažem da su primili platu svoju. 17A ti kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, 18Da te ne vide ljudi gdje postiš, nego otac tvoj koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platiæe tebi javno. 19Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i rða kvari, i gdje lupeži potkopavaju i kradu; 20Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rða ne kvari, i gdje lupeži ne potkopavaju i ne kradu. 21Jer gdje je vaše blago, ondje æe biti i srce vaše.

Luke 2.22-40 (Gospel, Meeting)

22I kad doðe vrijeme da idu na molitvu po zakonu Mojsijevu, doniješe ga u Jerusalim da ga metnu pred Gospoda, 23Kao što je napisano u zakonu Gospodnjemu: da se svako dijete muško koje najprije otvori matericu posveti Gospodu;) 24I da prinesu prilog, kao što je reèeno u zakonu Gospodnjemu, dvije grlice, ili dva golubiæa. 25I gle, bijaše u Jerusalimu èovjek po imenu Simeun, i taj èovjek bješe pravedan i pobožan, koji èekaše utjehe Izrailjeve, i Duh sveti bijaše u njemu. 26I njemu bješe sveti Duh kazao da neæe vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega. 27I kaza mu Duh te doðe u crkvu; i kad donesoše roditelji dijete Isusa da svrše za njega zakon po obièaju, 28I on ga uze na ruke svoje, i hvali Boga i reèe: 29Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po rijeèi svojoj; 30Jer vidješe oèi moje spasenije tvoje, 31Koje si ugotovio pred licem sviju naroda, 32Vidjelo, da obasja neznabošce, i slavu naroda tvojega Izrailja. 33I Josif i mati njegova èuðahu se tome što se govoraše za njega. 34I blagoslovi ih Simeun, i reèe Mariji materi njegovoj: gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga æe se govoriti 35A i tebi samoj probošæe nož dušu da se otkriju misli mnogijeh srca. 36I bješe Ana proroèica, kæi Fanuilova, od koljena Asirova; ona je ostarjela, a sedam je godina življela s mužem od djevojaštva svojega, 37I udova oko osamdeset i èetiri godine, koja ne odlažaše od crkve, i služaše Bogu dan i noæ postom i molitvama. 38I ona u taj èas doðe, i hvaljaše Gospoda i govoraše za njega svima koji èekahu spasenija u Jerusalimu. 39I kad svršiše sve po zakonu Gospodnjemu, vratiše se u Galileju u grad svoj Nazaret. 40A dijete rastijaše i jaèaše u duhu, i punjaše se premudrosti, i blagodat Božija bješe na njemu.

Holy Martyr Nicephorus (ca. 257)

Sapricius the priest and the layman Nicephorus lived in Antioch of Syria. Though they were the closest of friends, a disagreement between them led to estrangement and then to outright enmity. In time, Nicephorus came to himself and realized that reconciliation and love among brethren are precious in the sight of the Lord, and he sent to Sapricius to ask his forgiveness for Christ’s sake. But his messengers were turned away, and Sapricius coldly refused any reconciliation. At the same time he violated the Lord’s commandment by continuing to serve at the altar without seeking to make peace. Nicephorus finally went in person and threw himself at Sapricius’ feet, but even this had no effect.

Soon, persecution of Christians broke out, and Sapricius was arrested. When he confessed Christ without fear or hesitation, and refused to make sacrifice to the idols even under torture, he was condemned to be beheaded. Nicephorus was distressed that Sapricius might give his life in Christ’s name while still at enmity with a brother; and that he himself would lose his chance to make peace. As Sapricius was being led to the place of execution, Nicephorus went on his knees before him and cried ‘Martyr of Christ, forgive me the offences for which you are angry with me!’ Still, Sapricius coldly spurned his former friend’s pleas. For this reason, as the executioner was raising his sword, and the crown of martyrdom was only seconds away, God withdrew his grace from the priest, who turned to the executioner and declared his readiness to adore the idols. Nicephorus, who was among the witnesses, begged him not to apostatise, but his words were of no effect. Nicephorus then turned to the executioner and shouted ‘I am a Christian! I believe in our Lord Jesus Christ whom he has just denied. Let him go and put me to death in his place!’

The Governor agreed, and ordered the release of Sapricius and the execution of Nicephorus. The Martyr laid his neck on the block joyfully and claimed the crown that Sapricius had thrown away. The Synaxarion concludes:

‘When he departed for heaven to receive the crown of glory, Saint Nicephorus left to us Christians a vivid illustration of these words uttered by the Holy Spirit: If I deliver my body to be burned but have no love, I gain nothing (1 Cor. 13:3). If you do not forgive men their trespasses neither will your heavenly Father forgive your trespasses… For the measure you give will be the measure you get (Matt. 6:15; 7:2).’

Hieromartyr Peter of Damascus, bishop of Damascus (ca. 776)

“Saint Peter was Bishop of Damascus during the reign of Constantine Copronymus (c. 776) and a contemporary of Saint John of Damascus. He was arrested on the orders of the Caliph Walid for castigating the heretical doctrines of the Muslims and the Manichaeans. His tongue was cut out and he was exiled to South Arabia (Arabia Felix), where he continued to teach the true Faith and to serve the holy Mysteries until he entered into the reward of his labours in heaven.’ (Synaxarion)

Peter of Damascus, Hesychast (12th c.)

Little is known of him except by his writings in the Philokalia . Saint Nikodemos, compiler of the Philokalia, writes that his work is ‘a recapitulation of holy watchfulness… a circle within a circle, a concentrated Philokalia within the more extendedPhilokalia.’