1 Peter 1.1-2.6 (Vespers)

1Od Petra, apostola Isusa Hrista, izbranijem došljacima, rasijanijem po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji; 2Po proviðenju Boga oca, svetinjom Duha dovedenijem u poslušanje i kropljenje krvi Isusa Hrista: da vam se umnoži blagodat i mir. 3Blagosloven Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikoj milosti svojoj prerodi za živ nad vaskrsenijem Isusa Hrista iz mrtvijeh, 4Za našljedstvo nepropadljivo, koje neæe istruhnuti ni uvenuti, saèuvano na nebesima za vas, 5Koje je sila Božija vjerom saèuvala za spasenije, pripravljeno da se javi u pošljednje vrijeme; 6Kojemu radujte se, premda ste sad malo gdje je potrebno) žalosni u razliènijem napastima, 7Da se kušanje vaše vjere mnogo vrednije od zlata propadljivoga koje se kuša ognjem naðe na hvalu i èast i slavu, kad se pokaže Isus Hristos; 8Kojega ne vidjevši ljubite, i kojega sad ne gledajuæi no vjerujuæi ga radujete se radošæu neiskazanom i proslavljenom, 9Primajuæi kraj svoje vjere, spasenije dušama. 10Koje spasenije tražiše i ispitivaše za nj proroci, koji za vašu blagodat prorekoše; 11Ispitujuæi u kakovo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, naprijed svjedoèeæi za Hristove muke i za slave po tome; 12Kojima se otkri da ne samijem sebi nego nama služahu ovijem što vam se sad javi po onima koji vam propovjediše jevanðelje poslanijem s neba Duhom svetijem, u koje anðeli žele zaviriti. 13Zato, ljubazni, zapregnuvši bedra svojega uma budite trijezni, i zacijelo se nadajte blagodati koja æe vam se prinijeti kad doðe Isus Hristos. 14Kao poslušna djeca, ne vladajuæi se po prvijem željama u svojemu neznanju, 15Nego po svecu koji vas je pozvao, i vi budite sveti u svemu življenju. 16Jer je pisano: budite sveti, jer sam ja svet. 17I ako zovete ocem onoga, koji ne gledajuæi ko je ko, sudi svakome po djelu, provodite vrijeme svojega življenja sa strahom, 18Znajuæi da se propadljivijem srebrom ili zlatom ne iskupiste iz sujetnoga svojeg življenja, koje ste vidjeli od otaca; 19Nego skupocjenom krvlju Hrista, kao bezazlena i preèista jagnjeta; 20Koji je odreðen još prije postanja svijeta, a javio se u pošljednja vremena vas radi, 21Koji kroz njega vjerujete Boga koji ga podiže iz mrtvijeh, i dade mu slavu, da bi vaša vjera i nadanje bilo u Boga. 22Duše svoje oèistivši u poslušanju istine Duhom za bratoljublje nedvolièno, od èista srca ljubite dobro jedan drugoga, 23Kao preroðeni ne od sjemena koje truhne, nego od onog koje ne truhne, rijeèju živoga Boga, koja ostaje dovijeka. 24Jer je svako tijelo kao trava, i svaka slava èovjeèija kao cvijet travni: osuši se trava, i cvijet njezin otpade; 25Ali rijeè Gospodnja ostaje dovijeka. A ovo je rijeè što je objavljena meðu vama.

1Odbacite dakle svaku pakost i svaku prijevaru i licemjerje i zavist i sva opadanja, 2I budite željni razumnoga i pravoga mlijeka, kao novoroðena djeca, da o njemu uzrastete za spasenije; 3Jer okusiste da je blag Gospod. 4Kad doðete k njemu, kao kamenu živu, koji je, istina, od ljudi odbaèen, ali od Boga izabran i pribran: 5I vi kao živo kamenje zidajte se u kuæu duhovnu i sveštenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu povoljni, kroz Isusa Hrista. 6Jer u pismu stoji napisano: evo meæem u Sionu kamen krajeugalan izbrani i skupocjeni; i ko njega vjeruje neæe se postidjeti.

1 Peter 2.21-3.9 (Vespers)

21Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za nas, i nama ostavi ugled da idemo njegovijem tragom; 22Koji grijeha ne uèini, niti se naðe prijevara u ustima njegovijem; 23Koji ne psova kad ga psovaše; ne prijeti kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi; 24Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo; kojega se ranom iscijeliste. 25Jer bijaste kao izgubljene ovce, koje nemaju pastira; no sad se obratiste k pastiru i vladici duša svojijeh.

1A tako i vi žene budite pokorne svojijem muževima, da ako koji i ne vjeruju rijeèi ženskijem življenjem bez rijeèi da se dobiju, 2Kad vide èisto življenje vaše sa strahom; 3Vaša ljepota da ne bude spolja u pletenju kose, i u udaranju zlata, i oblaèenju haljina; 4Nego u tajnome èovjeku srca, u jednakosti krotkoga i tihoga duha, što je pred Bogom mnogocjeno. 5Jer se tako nekad ukrašavahu i svete žene, koje se uzdahu u Boga i pokoravahu se svojijem muževima, 6Kao što Sara slušaše Avraama, i zvaše ga gospodarom; koje ste vi kæeri postale, ako èinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha. 7Tako i vi muževi živite sa svojijem ženama po razumu, i poštujte ih kao slabiji ženski sud, i kao sunašljednice blagodati života, da se ne smetu molitve vaše. 8A najposlije budite svi složni, žalostivi, bratoljubivi, milostivi, ponizni; 9Ne vraæajte zla za zlo, ni psovke za psovku; nego nasuprot blagosiljajte, znajuæi da ste na to pozvani da naslijedite blagoslov.

1 Peter 4.1-11 (Vespers)

1Kad dakle Hristos postrada za nas tijelom, i vi se tom misli naoružajte: jer koji postrada tijelom, prestaje od grijeha, 2Da ostalo vrijeme života u tijelu ne živi više željama èovjeèijim, nego volji Božijoj. 3Jer je dosta što smo prošavše vrijeme života proveli po volji neznabožaèkoj, živeæi u neèistotama, u slastima, u pijanstvu, u žderanju, u pijenju i bogomrskijem neznaboštvima. 4Zato se èude što vi ne trèite s njima u to isto neuredno življenje, i hule na vas. 5Oni æe dati odgovor onome koji je gotov da sudi živima i mrtvima. 6Zato se i mrtvima propovjedi jevanðelje, da prime sud po èovjeku tijelom a po Bogu da žive duhom. 7A svemu se kraj približi. Budite dakle mudri i trijezni u molitvama. 8A prije svega imajte neprestanu ljubav meðu sobom; jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha. 9Budite gostoljubivi meðu sobom bez mrmljanja; 10I služite se meðu sobom, svaki darom koji je primio, kao dobri pristavi razliène blagodati Božije. 11Ako ko govori, neka govori kao rijeèi Božije; ako ko služi neka služi kao po moæi koju Bog daje: da se u svaèemu slavi Bog kroz Isusa Hrista, kome je slava i država va vijek vijeka. Amin.

Luke 24.36-53 (6th Matins Gospel)

36A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam. 37A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha. 38I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša? 39Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam. 40I ovo rekavši pokaza im ruke i noge. 41A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo? 42A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu. 43I uzevši izjede pred njima. 44I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima. 45Tada im otvori um da razumiju pismo. 46I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan; 47I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima. 48A vi ste svjedoci ovome. 49I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine. 50I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih. 51I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo. 52I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu. 53I bijahu jednako u crkvi hvaleæi i blagosiljajuæi Boga. Amin.

Colossians 1.12-18 (Epistle)

12Zahvaljujuæi Bogu i ocu, koji nas prizva u dijel našljedstva svetijeh u vidjelu; 13Koji nas izbavi od vlasti tamne, i premjesti nas u carstvo sina ljubavi svoje, 14U kome imamo izbavljenje krvlju njegovom i oproštenje grijeha; 15Koji je oblièje Boga što se ne vidi, koji je roðen prije svake tvari. 16Jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji, što se vidi i što se ne vidi, bili prijestoli ili gospodstva ili poglavarstva, ili vlasti: sve se kroza nj i za nj sazda. 17I on je prije svega, i sve je u njemu. 18I on je glava tijelu crkve, koji je poèetak i prvoroðeni iz mrtvijeh, da bude on u svemu prvi;

1 Corinthians 4.9-16 (Epistle, St Andrew)

9Jer mislim da Bog nas apostole najstražnje postavi, kao one koji su na smrt osuðeni; jer bismo gledanje i svijetu i anðelima i ljudima. 10Mi smo budale Hrista radi, a vi ste mudri u Hristu; mi slabi, a vi jaki; vi slavni, a mi sramotni. 11Do ovoga èasa i gladujemo, i trpimo žeðu, i golotinju, i muke, i potucamo se, 12I trudimo se radeæi svojijem rukama. Kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; 13Kad hule na nas, molimo; postasmo kao smetlište svijeta, po kojemu svi gaze dosad. 14Ne pišem ja ovo da posramim vas, nego vas uèim kao svoju ljubaznu djecu. 15Jer ako imate i trista uèitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas ja u Hristu Isusu rodih jevanðeljem. 16Nego vas molim, ugledajte se na mene kao i ja na Hrista.

Luke 13.10-17 (Gospel)

10A kad uèaše u jednoj zbornici u subotu, 11I gle, bješe ondje žena bolesna od duha osamnaest godina, i bješe zgrèena, i ne mogaše se ispraviti. 12A kad je vidje, dozva je Isus i reèe joj: ženo! oproštena si od bolesti svoje. 13I metnu na nju ruke, i odmah se ispravi i hvaljaše Boga. 14A starješina od zbornice srðaše se što je Isus iscijeli u subotu, i odgovarajuæi reèe narodu: šest je dana u koje treba raditi, u one dakle dolazite te se lijeèite, a ne u dan subotni. 15A Gospod mu odgovori i reèe: licemjere! svaki od vas u subotu ne odrješuje li svojega vola ili magarca od jasala, i ne vodi da napoji? 16A ovu kæer Avraamovu koju sveza sotona evo osamnaesta godina, ne trebaše li je odriješiti iz ove sveze u dan subotni? 17I kad on ovo govoraše stiðahu se svi koji mu se protivljahu; i sav narod radovaše se za sva njegova slavna djela.

John 1.35-51 (Gospel, St Andrew)

35A sjutradan opet stajaše Jovan i dvojica od uèenika njegovijeh, 36I vidjevši Isusa gdje ide, reèe: gle, jagnje Božije. 37I èuše ga oba uèenika kad govoraše, i otidoše za Isusom. 38A Isus obazrevši se i vidjevši ih gdje idu za njim, reèe im: šta æete? A oni mu rekoše: Ravi! koje znaèi: uèitelju) gdje stojiš? 39I reèe im: doðite i vidite. I otidoše, i vidješe gdje stajaše; i ostaše u njega onaj dan. A bijaše oko devetoga sahata. 40A jedan od dvojice koji èuše od Jovana i iðahu za njim bijaše Andrija brat Simona Petra; 41On naðe najprije brata svojega Simona, i reèe mu: mi naðosmo Mesiju, koje znaèi Hristos. 42I dovede ga k Isusu. A Isus pogledavši na nj reèe: ti si Simon, sin Jonin; ti æeš se zvati Kifa, koje znaèi Petar. 43A sjutradan namisli iziæi u Galileju, i naðe Filipa, i reèe mu: hajde za mnom. 44A Filip bješe iz Vitsaide iz grada Andrijna i Petrova. 45Filip naðe Natanaila, i reèe mu: za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, naðosmo ga, Isusa sina Josifova iz Nazareta. 46I reèe mu Natanailo: iz Nazareta može li biti što dobro? Reèe mu Filip: doði i vidi. 47A Isus vidjevši Natanaila gdje ide k njemu reèe za njega: evo pravoga Izrailjca u kome nema lukavstva. 48Reèe mu Natanailo: kako me poznaješ? Odgovori Isus i reèe mu: prije nego te pozva Filip vidjeh te kad bijaše pod smokvom. 49Odgovori Natanailo i reèe mu: Ravi! ti si sin Božij, ti si car Izrailjev. 50Odgovori Isus i reèe mu: što ti kazah da te vidjeh pod smokvom zato vjeruješ; vidjeæeš više od ovoga. 51I reèe mu: zaista, zaista vam kažem: otsele æete vidjeti nebo otvoreno i anðele Božije gdje se penju i silaze k sinu èovjeèijemu.

Holy, Glorious and Illustrious Apostle Andrew the First-Called

He was the brother of the Apostle Peter, from Bethsaida on the shore of Lake Gennesaret. Andrew left his fisherman’s trade to become a disciple of St John the Baptist. Soon after the Forerunner had baptized Jesus, he said to Andrew and his other disciple John the Theologian, “Behold the Lamb of God!” At this, both disciples followed after Jesus. After conversing with Christ, Andrew hurried home and told his brother Simon Peter, “We have found the Messiah.” For being the first to recognize Jesus as the Christ, St Andrew is called the First-Called. After Pentecost, Andrew was appointed to preach the Gospel around the Black Sea and in Thrace and Macedonia, traveling as far as Lazica in the Caucasus. According to Slavic tradition his travels took him even further, into the land that was later to be called Russia. In later travels the Apostle preached throughout Asia Minor with St John the Theologian, then traveled to Mesopotamia, then back to Sinope on the Black Sea, and finally to Patras in the Peloponnese, where he soon established a large community of Christians. One of his converts was Maximilla, the wife of Aegeates, the Proconsul of that region. Aegeates was so angered by his wife’s conversion that he had the Apostle arrested and crucified head downwards on a cross in the shape of an “X.” The holy Apostle rejoiced to be allowed to suffer the same death as his Master. The holy relics of St Andrew, after various travels, were returned to Patras in 1964, where they are now venerated. In the West, St Andrew is venerated as the patron of Scotland: in the Middle Ages, more than eight hundred churches in Scotland were dedicated to him.

Our Venerable Father Frumentius, first Bishop of Ethiopia (4th c.)

During the reign of St Constantine the Great, an explorer named Meropus set out to explore lands along the Red Sea, previously unknown to the Roman world. The expedition’s ship was attacked by pirates and all the company killed except two young men named Frumentius and Edesius. They were sold into slavery in the court of the Ethiopian King of Axum, where they distinguished themselves so well that they became palace stewards and were able to obtain freedom of Christian worship for merchants trading in the Kingdom. Eventually the young men returned to Roman territory, and Frumentius went to St Athanasius the Great of Alexandria to tell him of his travels and of the great thirst of the Ethiopian people for the Gospel of Christ. Saint Athanasius consecrated Frumentius as first Bishop of Abyssinia and sent him back to Axum to establish the Church in that kingdom. Through his apostolic zeal, tireless travels, and miracles and healings, the holy Bishop was able convert many pagans and establish many churches in Ethiopia, though the Kingdom did not become officially Christian until the sixth century. Saint Frumentius reposed in peace in his adopted country, and his relics worked many miracles. The Church of Ethiopia traces its origin to the apostolic work of the Ethiopian eunuch baptized by the Apostle Philip in the Book of Acts, who “went on his way rejoicing” to Ethiopia and first proclaimed the Gospel there. Thus, it seems there was already a Christian presence in the country when Frumentius arrived: this may be the source of the statement in his biography that he found the Ethiopian people thirsty for the Good News.