Isaiah 43.9-14 (Vespers)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Luke 12.2-12 (Matins Gospel)

2Jer ništa nije sakriveno što se neæe otkriti, ni tajno što se neæe doznati; 3Jer što u mraku rekoste, èuæe se na vidjelu; i što na uho šaptaste u klijetima, propovijedaæe se na krovovima. 4Ali vam kažem, prijateljima svojijem: ne bojte se od onijeh koji ubijaju tijelo i potom ne mogu ništa više uèiniti. 5Nego æu vam kazati koga da se bojite: bojte se onoga koji ima vlast pošto ubije baciti u pakao; da, kažem vam, onoga se bojte. 6Ne prodaje li se pet vrabaca za dva dinara? i nijedan od njih nije zaboravljen pred Bogom. 7A u vas je i kosa na glavi izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca. 8Nego vam kažem: koji god prizna mene pred ljudima priznaæe i sin èovjeèij njega pred anðelima Božijim; 9A koji se odreèe mene pred ljudima njega æe se odreæi pred anðelima Božijim. 10I svaki koji reèe rijeè na sina èovjeèijega oprostiæe mu se, a koji huli na svetoga Duha neæe mu se oprostiti. 11A kad vas dovedu u zbornice i na sudove i pred poglavare, ne brinite se kako æete ili šta odgovoriti, ili šta æete kazati; 12Jer æe vas sveti Duh nauèiti u onaj èas šta treba reæi.

Philippians 1.12-20 (Epistle)

12Hoæu pak da znate, braæo, da ovo što se radi sa mnom iziðe za napredak jevanðelja, 13Tako da se razglasi u svoj sudnici i kod sviju ostalijeh da su moji okovi za Hrista. 14I mnoga braæa u Gospodu oslobodivši se okovima mojima veæma smiju govoriti rijeè Božiju bez straha. 15Istina, jedni iz zavisti i svaðe, a jedni od dobre volje Hrista propovijedaju. 16Tako ovi uz prkos Hrista objavljuju neèisto, misleæi da æe nanijeti žalost mojijem okovima; 17A ovi iz ljubavi, znajuæi da za obranu jevanðelja ležim u tamnici. 18Šta dakle? Bilo kako mu drago, dvolièenjem ili istinom, Hristos se propovijeda; i zato se radujem, a i radovaæu se; 19Jer znam da æe mi se ovo zbiti na spasenije vašom molitvom i pomoæu Duha Isusa Hrista. 20Kao što èekam i nadam se da se ni u èemu neæu postidjeti, nego da æe se i sad kao svagda sa svakom slobodom Hristos velièati u tijelu mojemu, bilo životom ili smræu.

Romans 8.28-39 (Epistle, New Martyrs)

28A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro, koji su pozvani po namjerenju. 29Jer koje naprijed pozna one i odredi da budu jednaki oblièju sina njegova, da bi on bio prvoroðeni meðu mnogom braæom. 30A koje odredi one i dozva; a koje dozva one i opravda; a koje opravda one i proslavi. 31Šta æemo dakle reæi na ovo? Ako je Bog s nama, ko æe na nas? 32Koji dakle svoga sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako dakle da nam s njim sve ne daruje? 33Ko æe optužiti izbrane Božije? Bog koji pravda? 34Ko æe osuditi? Hristos Isus, koji umrije, pa još i vaskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas? 35Ko æe nas rastaviti od ljubavi Božije? Nevolja li ili tuga? ili gonjenje? ili glad? ili golotinja? ili strah? ili maè? kao što stoji napisano: 36Za tebe nas ubijaju vas dan, drže nas kao ovce koje su za klanje. 37Ali u svemu ovome pobjeðujemo onoga radi koji nas je ljubio. 38Jer znam jamaèno da ni smrt, ni život, ni anðeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduæe, 39Ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar može nas razdvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našemu.

Luke 4.1-15 (Gospel)

1Isus pak pun Duha svetoga vrati se od Jordana, i odvede ga Duh u pustinju, 2I èetrdeset dana kuša ga ðavo, i ne jede ništa za to dana; i kad se oni navršiše, onda ogladnje, 3I reèe mu ðavo: ako si sin Božij, reci ovome kamenu da postane hljeb. 4I odgovori mu Isus govoreæi: u pismu stoji: neæe življeti èovjek o samom hljebu, nego o svakoj rijeèi Božijoj. 5I izvedavši ga ðavo na goru visoku pokaza mu sva carstva ovoga svijeta u trenuæu oka, 6I reèe mu ðavo: tebi æu dati svu vlast ovu i slavu njihovu, jer je meni predana, i kome ja hoæu daæu je; 7Ti dakle ako se pokloniš preda mnom biæe sve tvoje. 8I odgovarajuæi Isus reèe mu: idi od mene, sotono; u pismu stoji: poklanjaj se Gospodu Bogu svojemu, i njemu jedinome služi. 9I odvede ga u Jerusalim, i postavi ga navrh crkve, i reèe mu: ako si sin Božij, skoèi odavde dolje; 10Jer u pismu stoji da æe anðelima svojijem zapovjediti za tebe da te saèuvaju, 11I uzeæe te na ruke da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom. 12I odgovarajuæi Isus reèe mu: kazano je: ne kušaj Gospoda Boga svojega. 13I kad svrši ðavo sve kušanje, otide od njega za neko vrijeme. 14I vrati se Isus u sili duhovnoj u Galileju; i otide glas o njemu po svemu onom kraju. 15I on uèaše po zbornicama njihovijem, i svi ga hvaljahu.

Luke 21.12-19 (Gospel, New Martyrs)

12A prije svega ovoga metnuæe na vas ruke svoje i goniæe vas i predavati u zbornice i u tamnice; vodiæe vas pred careve i kraljeve imena mojega radi. 13A to æe vam se dogoditi za svjedoèanstvo. 14Metnite dakle u srca svoja, da se prije ne pripravljate kako æete odgovarati: 15Jer æu vam ja dati usta i premudrost kojoj se neæe moæi protiviti ni odgovoriti svi vaši protivnici. 16A predavaæe vas i roditelji i braæa i roðaci i prijatelji; i pobiæe neke od vas. 17I svi æe omrznuti na vas imena mojega radi. 18I dlaka s glave vaše neæe poginuti. 19Trpljenjem svojijem spasavajte duše svoje.

Holy Protomartyr Thecla, Equal to the Apostles (1st c.)

She was born in Iconium of prominent pagan parents. At the age of eighteen she was instructed in the Faith of Christ by the Apostle Paul himself. She forsook her family and her betrothed, vowing herself to a life of virginity in the service of Christ. She traveled in the ministry of the Gospel with St Paul. After many travels and sufferings for the sake of Christ, she retired to Seleucia to devote herself to prayer and asceticism. There she healed many of the sick by her prayers, and brought many more to the Faith. Some local doctors envied her and sent some young men to rape her, superstitiously thinking that her healing powers might reside in her virginity. The Prologue says ‘Thecla fled from these insolent young men and, when she saw that they would catch her, prayed to God for help in front of a rock, and the rock opened and hid the holy maiden and bride of Christ. This rock was her hiding-place and her tomb.’

St Silouan, elder of Mt Athos (1938) (September 11 OC)

He was a Russian peasant who traveled to Mt Athos and became a monk in the Russian Monastery of St Panteleimon. He lived so simply, humbly and quietly that he might be forgotten had not Fr Sophrony (Sakharov) become his spiritual child and, after the Saint’s repose, written a book describing his life and teaching: St Silouan of Mt Athos, one of the great spiritual books of our time. It was through Fr Sophrony’s efforts that St Silouan was glorified as a Saint.

Following a vision of Christ Himself, St Silouan withdrew to a hermitage to devote himself entirely to prayer; but he was called back to serve as steward to the monastery. Though he now supervised some two hundred men, he only increased his prayers, withdrawing to his cell to pray with tears for each individual worker under his care. For more than fifteen years he struggled with demonic attacks during prayer until he was almost in despair. At this point Christ spoke to him in a vision, saying ‘The proud always suffer from demons.’ Silouan answered ‘Lord, teach me what I must do that my soul may become humble.’ To this he received the reply, Keep thy mind in hell, and despair not. Silouan made this his discipline in every moment of his life, and was granted the grace of pure prayer. He said that if he ever let his mind wander from the fire of hell, disruptive thoughts would once again plague him. In his humiliation he was filled with a pervasive love for all — he said many times that the final criterion of true Christian faith is unfeigned love for enemies, and that ‘to pray for others is to shed blood.’

St Silouan demonstrates that the Church’s true Theologians are those who manifest in their own lives the fruits of the Church’s hesychastic spirituality, however insignificant they may appear to the eyes of the world.

St Stephen, First-crowned King of Serbia (Simon the Monk) (1224)

“Crowned king at Zica, his foundation, by his brother and spiritual father, St Sava, he was a devout Christian and a wise and peace-loving ruler. Stephen, together with St Sava, raised Orthdooxy to great heights among his people. At his desire, St Sava made him a monk at the time of his death, giving him the name of Simon. He entered into rest in the Lord on September 24th, 1224, and his relics are preserved at Studenica.” (Prologue)