James 2.1-13 (Epistle)

1Braæo moja! u vjeri Gospoda našega slavnoga Isusa Hrista ne gledajte ko je ko; 2Jer ako doðe u crkvu vašu èovjek sa zlatnijem prstenom i u svijetloj haljini, a doðe i siromah u rðavoj haljini, 3I pogledate na onoga u svijetloj haljini, i reèete mu: ti sjedi ovdje lijepo, a siromahu reèete: ti stani tamo, ili sjedi ovdje niže podnožja mojega; 4I ne rasudiste u sebi, nego biste sudije zlijeh pomisli. 5Èujte, ljubazna braæo moja, ne izabra li Bog siromahe ovoga svijeta da budu bogati vjerom, i našljednici carstva koje obreèe onima koji njega ljube? 6A vi osramotiste siromaha. Nijesu li to bogati koji vas muèe i vuku vas na sudove? 7Ne hule li oni na dobro ime vaše kojijem ste se nazvali? 8Ako dakle zakon carski izvršujete po pismu: ljubi bližnjega kao samoga sebe, dobro èinite; 9Ako li gledate ko je ko, grijeh èinite, i biæete pokarani od zakona kao prestupnici; 10Jer koji sav zakon održi a sagriješi u jednome, kriv je za sve. 11Jer onaj koji je rekao: ne èini preljube, rekao je i: ne ubij. Ako dakle ne uèiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. 12Tako govorite i tako tvorite kao oni koji æe zakonom slobode biti suðeni; 13Jer æe onome biti sud bez milosti koji ne èini milosti; i hvali se milost na sudu.

Acts 6.8-7.5, 47-60 (Epistle, St Stephen)

8A Stefan pun vjere i sile èinjaše znake i èudesa velika meðu ljudima. 9Tada ustaše neki iz zbornice koja se zove Liveræanska i Kirinaèka i Aleksandrijnaèka i onijeh koji bijahu iz Kilikije i Azije, i prepirahu se sa Stefanom. 10I ne mogahu protivu stati premudrosti i Duhu kojijem govoraše. 11Tada podgovoriše ljude te kazaše: èusmo ga gdje huli na Mojsija i na Boga. 12I pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše ga na sabor. 13I izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: ovaj èovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mjesto i na zakon. 14Jer ga èusmo gdje govori: ovaj Isus Nazareæanin razvaliæe ovo mjesto, i izmijeniæe obièaje koje nam ostavi Mojsije. 15I pogledavši na nj svi koji sjeðahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice anðela.

1A poglavar sveštenièki reèe: je li dakle tako? 2A on reèe: ljudi braæo i oci! poslušajte. Bog slave javi se ocu našemu Avraamu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran, 3I reèe mu: iziði iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i doði u zemlju koju æu ti ja pokazati. 4Tada iziðe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite. 5I ne dade mu našljedstva u njoj ni stope; i obreèe mu je dati u držanje i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta. 47A Solomun mu naèini kuæu. 48Ali najviši ne živi u rukotvorenijem crkvama, kao što govori prorok: 49Nebo je meni prijestol a zemlja podnožje nogama mojima: kako æete mi kuæu sazidati? govori Gospod; ili koje je mjesto za moje poèivanje? 50Ne stvori li ruka moja sve ovo? 51Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi. 52Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji naprijed javiše za dolazak pravednika, kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste; 53Koji primiste zakon naredbom anðelskom, i ne održaste. 54Kad ovo èuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na nj. 55A Stefan buduæi pun Duha svetoga pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu; 56I reèe: evo vidim nebesa otvorena i sina èovjeèijega gdje stoji s desne strane Bogu. 57A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj. 58I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladiæa po imenu Savla. 59I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! primi duh moj. 60Onda kleèe na koljena i povika iza glasa: Gospode! ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.

Mark 12.1-12 (Gospel)

1I poèe im govoriti u prièama: posadi èovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i naèini kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. 2I kad doðe vrijeme, posla k vinogradarima slugu da primi od vinogradara od roda vinogradskoga. 3A oni uhvativši slugu izbiše ga, i poslaše prazna. 4I opet posla k njima drugoga slugu; i onoga biše kamenjem i razbiše mu glavu, i poslaše ga sramotna. 5I opet posla drugoga; i onoga ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a jedne pobiše. 6Još dakle imaše jedinoga svojega milog sina, posla i njega najposlije k njima govoreæi: postidjeæe se sina mojega. 7A vinogradari rekoše u sebi: ovo je našljednik, hodite da ga ubijemo, i nama æe ostati oèevina njegova. 8I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. 9Šta æe dakle uèiniti gospodar od vinograda? Doæi æe i pogubiæe vinogradare, i daæe vinograd drugima. 10Zar nijeste èitali u pismu ovo: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla; 11To bi od Gospoda i divno je u našijem oèima? 12I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda; jer razumješe da za njih govori prièu; i ostavivši ga otidoše.

Matthew 21.33-42 (Gospel, St Stephen)

33Drugu prièu èujte: bijaše èovjek domaæin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i naèini kulu, i dade ga vinogradarima, i otide. 34A kad se približi vrijeme rodovima, posla sluge svoje k vinogradarima da prime rodove njegove. 35I vinogradari pohvatavši sluge njegove jednoga izbiše, a jednoga ubiše, a jednoga zasuše kamenjem. 36Opet posla druge sluge, više nego prije, i uèiniše im tako isto. 37A potom posla k njima sina svojega govoreæi: postidjeæe se sina mojega. 38A vinogradari vidjevši sina rekoše meðu sobom: ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo, i da nama ostane dostojanje njegovo. 39I uhvatiše ga, pa izvedoše napolje iz vinograda, i ubiše. 40Kad doðe dakle gospodar od vinograda šta æe uèiniti vinogradarima onijem? 41Rekoše mu: zloèince æe zlom smrti pomoriti; a vinograd daæe drugijem vinogradarima, koji æe mu davati rodove u svoje vrijeme. 42Reèe im Isus: zar nijeste nikad èitali u pismu: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla; to bi od Gospoda i divno je u vašijem oèima.

Holy First Martyr and Archdeacon Stephen

A kinsman of the Apostle Paul, the Holy Stephen was one of the seven deacons (with Philip, Prochorus, Nicanor, Timon, Parmenas and Nicolas) first appointed by the Church to minister to the people; and it pleased God to receive him as the Church’s first Martyr for Christ. Read the long, beautiful and edifying account of his witness in the Acts of the Apostles, chapters 6-8. When Stephen, “full of faith and power, did great wonders and miracles among the people,” (Acts 6:8), some members of a synagogue in Jerusalem came to dispute with him and, enraged by his proclamation of Christ, stoned him to death. In his death St Stephen revealed Christ’s erasure of the boundary between heaven and earth, and the new communion between man and God: his face shone with the light of the Transfiguration, and he was granted a vision of Christ enthroned at the Father’s right hand. His dying words were “Lord, lay not this sin to their charge” (Acts 7:60).

According to holy tradition, the martyrdom of St Stephen occurred exactly a year after the descent of the Holy Spirit at Pentecost. His body was taken and secretly buried by Gamaliel, a member of the Sanhendrin and secretly a Christian.

Saint Stephen’s relics were discovered by the priest Lucian in 415 following a vision. They were translated to the church built for them in Jerusalem by the Empress Eudocia, and later taken to Constantinople.

The Saint’s missionary speech before his death (like that of the deacon St Philip to the Ethiopian eunuch) reminds us that those appointed to serve the Church materially are not barred, or even excused, from proclaiming the glorious Gospel of Christ.

Our Righteous Father Theodore the Branded, brother of St Theophanes the Hymnographer

See the account of his life on October 11, when his brother St Theophanes is Commemorated.