1 Corinthians 6.20-7.12 (Epistle)

20Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga u tjelesima svojijem i u dušama svojijem, što je Božije.

1A za ono što mi pisaste: dobro je èovjeku da se ne dohvata do žene: 2Ali zbog kurvarstva svaki da ima svoju ženu, i svaka žena da ima svojega muža; 3Muž da èini ženi dužnu ljubav, tako i žena mužu. 4Žena nije gospodar od svojega tijela, nego muž; tako i muž nije gospodar od svojega tijela, nego žena. 5Ne zabranjujte se jedno od drugoga, veæ ako u dogovoru za vrijeme, da se postite i molite Bogu; i opet da se sastanete, da vas sotona ne iskuša vašijem neuzdržanjem. 6Ali ovo govorim po svjetu a ne po zapovijesti; 7Jer hoæu da svi ljudi budu kao i ja; ali svaki ima svoj dar od Boga: ovaj dakle ovako a onaj onako. 8A neoženjenijem i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja što sam. 9Ako li se ne uzdrže, neka se žene i udaju; jer je bolje ženiti se negoli upaljivati se. 10A oženjenijem zapovijedam, ne ja nego Gospod, da se žena od muža ne razdvaja 11Ako li se pak i razdvoji, da se više ne udaje, ili da se pomiri sa svojijem mužem i muž da ne pušæa žene. 12A ostalima govorim ja a ne Gospod: ako koji brat ima ženu nekrštenu i ona se privoli življeti s njim, da je ne ostavlja.

Matthew 14.1-13 (Gospel)

1U to vrijeme doðe glas do Iroda èetverovlasnika o Isusu; 2I reèe slugama svojijem: to je Jovan krstitelj; on ustade iz mrtvijeh, i zato èini èudesa. 3Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. 4Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati. 5I šæaše da ga ubije, ali se poboja naroda; jer ga držahu za proroka. 6A kad bijaše dan roðenja Irodova, igra kæi Irodijadina pred njima i ugodi Irodu. 7Zato i s kletvom obreèe joj dati šta god zaište. 8A ona nauèena od matere svoje: daj mi, reèe, ovdje na krugu glavu Jovana krstitelja. 9I zabrinu se car; ali kletve radi i onijeh koji se gošæahu s njim, zapovjedi joj dati. 10I posla te posjekoše Jovana u tamnici. 11I donesoše glavu njegovu na krugu, i dadoše djevojci, i odnese je materi svojoj. 12I došavši uèenici njegovi, uzeše tijelo njegovo i ukopaše ga; i doðoše Isusu te javiše. 13I èuvši Isus, otide odande u laði u pusto mjesto nasamo. A kad to èuše ljudi, idoše za njim pješice iz gradova.

Hieromartyr Pancratius, bishop of Taormina in Sicily (1st c.)

He was born in Antioch during the years that Christ walked in the flesh in Palestine. His parents, hearing of Christ’s miracles and teaching, journeyed to Jerusalem, bringing their young son Pancratius. There all three of them saw and listened to Jesus Himself, and met the disciple Peter as well. After the Ascension, Pancratius and his parents were baptised in Antioch (some accounts say by the Apostle Peter himself). The Apostle Peter installed Pancratius as bishop of Taormina in Sicily, where he worked great wonders and brought many to Christ.

A pagan general named Aquilinus, hearing that Taormina had become Christian, set out with his army to destroy the town. Pancratius instructed the faithful not to fear and went out to confront the army, armed only with the sign of the Cross. When the army came near the town, the soldiers were seized with confusion and fear, fell on their own weapons and attacked one another, and finally withdrew in terror. Thus the city was saved by the prayers of the holy bishop. Later, pagans stoned him to death, granting him a martyr’s end. His relics may still be venerated in Rome.