John 12.17-50 (Gospel, Bridegroom)

17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo. 19A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim. 20A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu. 21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa. 22Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu. 23A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij. 24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi: 25Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni. 26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj. 27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj. 28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti. 29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori. 30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. 32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti. 34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij? 35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih. 37Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu; 38Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri? 39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija: 40Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. 41Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega. 42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice; 43Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija. 44A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; 45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla. 46Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami. 47I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. 48Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan; 49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti. 50I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.

Ezekiel 2.3-3.3 (6th Hour)

3I reèe mi: sine èovjeèji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetnièkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana. 4K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod; 5I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnièki, neka znaju da je prorok bio meðu njima. 6I ti, sine èovjeèji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh rijeèi, što su ti uporni i kao trnje i živiš meðu skorpijama; ne boj se njihovijeh rijeèi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnièki. 7Nego im kaži rijeèi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici. 8Ali ti, sine èovjeèji, slušaj što æu ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što æu ti dati. 9I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga. 10I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plaè i naricanje i jaoh.

1I reèe mi: sine èovjeèji, pojedi što je pred tobom, pojedi ovu knjigu, pa idi, govori domu Izrailjevu. 2I otvorih usta, i založi me onom knjigom. 3I reèe mi: sine èovjeèji, nahrani trbuh svoj, i crijeva svoja napuni ovom knjigom koju ti dajem. I pojedoh je, i bješe mi u ustima slatka kao med.

Exodus 2.11-22 (Vespers)

11I kad Mojsije bijaše velik, izide k braæi svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje nekakav Misirac bije èovjeka Jevrejina izmeðu braæe njegove. 12I obazrev se i tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Misirca, i zakopa ga u pijesak. 13I sjutradan izide opet, a to se dva Jevrejina svaðahu, i reèe onomu koji èinjaše krivo: zašto biješ bližnjega svojega? 14A on reèe: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? hoæeš li da me ubiješ kao što si ubio Misirca? Tada se Mojsije uplaši i reèe: zaista se doznalo. 15I Faraon èuv za to tražaše da pogubi Mojsija. Ali Mojsije pobježe od Faraona i doðe u zemlju Madijamsku, i sjede kod jednoga studenca. 16A sveštenik Madijamski imaše sedam kæeri, i one doðoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. 17A doðoše pastiri, i otjeraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. 18I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reèe: što se danas tako brzo vratiste? 19A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. 20A on reèe kæerima svojim: pa gdje je? zašto ostaviste toga èovjeka? zovite ga da jede. 21I Mojsije se skloni da živi kod onoga èovjeka, i on dade Mojsiju kæer svoju Seforu. 22I ona rodi sina, i on mu nadjede ime Girsam, jer sam, reèe, došljak u zemlji tuðoj.

Job 2.1-10 (Vespers)

1Opet jedan dan doðoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a doðe i Sotona meðu njih da stane pred Gospodom. 2I Gospod reèe Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reèe: prohodih zemlju i obilazih. 3I reèe Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga èovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što. 4A Sotona odgovori Gospodu i reèe: koža za kožu, i sve što èovjek ima daæe za dušu svoju. 5Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaæe te u oèi. 6A Gospod reèe Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu èuvaj. 7I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, 8Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeðaše u pepelu. 9I reèe mu žena: hoæeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. 10A on joj reèe: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar neæemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim.

Matthew 26.6-16 (Gospel, Presanctified)

6A kad Isus bješe u Vitaniji u kuæi Simona gubavoga, 7Pristupi k njemu žena sa sklenicom mira mnogocjenoga, i izli na glavu njegovu kad sjeðaše za trpezom. 8A kad vidješe to uèenici njegovi, rasrdiše se govoreæi: zašto se èini taka šteta? 9Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima. 10A kad razumje Isus, reèe im: šta smetate ženu? Ona uèini dobro djelo na meni. 11Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda. 12A ona izlivši miro ovo na tijelo moje za ukop me prigotovi. 13Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda ovo jevanðelje po svemu svijetu, kazaæe se i to za spomen njezin što uèini ona. 14Tada jedan od dvanaestorice, po imenu Juda Iskariotski, otide ka glavarima sveštenièkijem, 15I reèe: šta æete mi dati da vam ga izdam? A oni mu obrekoše trideset srebrnika. 16I od tada tražaše zgodu da ga izda.

Our Holy Father Nicetas the Confessor (824)

He was born in Caesarea of Bithynia. His widowed father became a monk, leaving Nicetas to the care of his grandmother. Nicetas himself, when he was grown, entered a monastery in Midikion, on the Sea of Marmara. After seven years of monastic life he was ordained hieromonk by Patriarch Tarasios. When Nikephoros, the abbot of the monastery, died, the brethren chose Nicetas as their new abbot.

When Leo the Armenian became Emperor, he revived the iconoclast heresy, even though it had been put down under the Empress Irene and condemned by an Ecumenical Council. The Emperor deposed and exiled the holy Patriarch Nicephoros, putting a heretic in his place. Nicetas, because he was known for his holiness and steadfast reverence for the holy icons, was imprisoned and tortured, but did not waver in his defense of Orthodoxy. Nicetas was taken from prison to prison, torture to torture, and exiled twice, until at last Leo the Armenian died and the Orthodox Emperor Michael came to the throne and freed all those imprisoned for Orthodoxy.

Once freed, Nicetas retired to a secluded hermitage near Constantinople, where he passed the remainder of his life in prayer and thanksgiving. When he died, his body was taken back to his monastery; during the journey, many of the sick who touched his holy body were healed.

Saint Joseph the Hymnographer (886)

“Saint Joseph was from Sicily, the son of Plotinus and Agatha. Because Sicily had been subjugated by the Moslems, he departed thence and, passing from place to place, came with Saint Gregory of Decapolis (see Nov. 20) to Constantinople, where he endured bitter afflictions because of his pious zeal. Travelling to Rome, he was captured by Arab pirates and taken to Crete, whence he later returned to Constantinople. He became an excellent hymnographer and reposed in holiness shortly after 886 (according to some, it was in 883). The melismatic canons of the Menaion are primarily the work of this Joseph; they bear his name in the acrostic of the Ninth Ode. He also composed most of the sacred book known as the Paracletike, which complements the Octoechos. For this reason, Joseph is called par excellence the Hymnographer.” (Great Horologion)

The “bitter afflictions” which St Joseph suffered were probably due (judging from his dates) to his veneration of the holy icons.

Note: In the Slavic calendar he is commemorated on April 4.

Saint Seraphim of Vyritsa (1949) (March 21 OC)

Born in 1866, he married and had three children. In 1920, at the age of 54, he and his wife quietly separated and each entered monastic life. Eventually he became the spiritual father of the St. Alexander Nevsky Lavra in St. Petersburg, where, as a clairvoyant staretz, he also confessed thousands of laity. He said, “I am the storage room where people’s afflictions gather.” In imitation of his patron saint, he prayed for a thousand nights on a rock before an icon of St. Seraphim of Sarov. He reposed in the Lord in 1949 and the Church of Russia glorified him in August of 2000. Thus his whole life as a monk was spent under Communist persecution.