1 Thessalonians 2.9-14 (Epistle)

9Jer pamtite, braæo, trud naš i posao: jer dan i noæ radeæi da ne dosadimo nijednome od vas, propovijedasmo vam jevanðelje Božije. 10Vi ste svjedoci i Bog kako sveti i pravedni i bez krivice bismo vama koji vjerujete, 11Kao što znate da svakoga vas kao otac djecu svoju 12Molismo i utješavasmo, i svjedoèismo vam da živite kao što se pristoji Bogu, koji vas je prizvao u svoje carstvo i slavu. 13Toga radi i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što vi primivši od nas rijeè èuvenja Božijega primiste ne kao rijeè èovjeèiju, nego kao što zaista jest) rijeè Božiju, koja i èini u vama koji vjerujete. 14Jer vi, braæo, proðoste kao crkve Božije koje su u Judeji u Hristu Isusu; jer tako i vi postradaste od svojega roda kao i oni od Jevreja,

Hebrews 13.7-16 (Epistle, St John Kochurov)

7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek. 9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima. 10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji. 11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola. 12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada. 13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu. 14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi. 15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo. 16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.

Luke 11.47-12.1 (Gospel)

47Teško vama što zidate grobove prorocima, a vaši su ih ocevi pobili. 48Vi dakle svjedoèite i odobravate djela otaca svojijeh; jer ih oni pobiše, a vi im grobove zidate. 49Zato i premudrost Božija reèe: poslaæu im proroke i apostole, i od njih æe jedne pobiti, a druge protjerati; 50Da se ište od roda ovoga krv sviju proroka koja je prolivena od postanja svijeta, 51Od krvi Aveljeve tja do krvi Zarijne, koji pogibe meðu oltarom i crkvom. Da, kažem vam, iskaæe se od roda ovoga. 52Teško vama zakonici što uzeste kljuè od znanja: sami ne uðoste, a koji šæadijahu da uðu, zabraniste im. 53A kad im on ovo govoraše, poèeše književnici i fariseji vrlo navaljivati k njemu i mnogijem pitanjem zabunjivati ga, 54Vrebajuæi i pazeæi na njega ne bi li što ulovili iz usta njegovijeh da ga okrive.

1Kad se na njih skupiše hiljade naroda da stadoše gaziti jedan drugoga, onda poèe najprije govoriti uèenicima svojijem: èuvajte se kvasca farisejskoga, koji je licemjerje.

Luke 12.32-40 (Gospel, St John Kochurov)

32Ne boj se, malo stado! jer bi volja vašega oca da vam da carstvo. 33Prodajite što imate i dajite milostinju; naèinite sebi torbe koje neæe ovetšati, haznu koja se nikad neæe isprazniti, na nebesima, gdje se lupež ne prikuèuje niti moljac jede. 34Jer gdje je vaše blago ondje æe biti i srce vaše. 35Neka budu vaša bedra zapregnuta i svijeæe zapaljene; 36I vi kao ljudi koji èekaju gospodara svojega kad se vrati sa svadbe da mu odmah otvore kako doðe i kucne. 37Blago onijem slugama koje naðe gospodar kad doðe a oni straže. Zaista vam kažem da æe se zapregnuti, i posadiæe ih, i pristupiæe te æe im služiti. 38I ako doðe u drugu stražu, i u treæu stražu doðe, i naðe ih tako, blago onijem slugama. 39Ali ovo znajte: kad bi znao domaæin u koji æe èas doæi lupež, èuvao bi i ne bi dao potkopati kuæe svoje. 40I vi dakle budite gotovi; jer u koji èas ne mislite doæi æe sin èovjeèij.

Holy Apostles Stachys, Apelles, Amplias, Urban, Narcissus and Aristobolus.

They are numbered among the Seventy. All six are mentioned by St Paul in the sixteenth chapter of his Epistle to the Romans. Stachys was appointed Bishop of Byzantium by the Apostle Andrew, and reposed in peace in AD 54. Apelles became Bishop of Heraclea in Asia Minor. Amplias and Urban were made Bishops in Macedonia by St Andrew; both died as Martyrs. Narcissus became Bishop of Athens and died a Martyr. Aristobulus became Bishop of Britain, where he reposed in peace.

New Martyr Nicholas of Chios (1754)

Raised in piety, he worked as a stone-mason until an accident deprived him of his reason and of the power of speech. The local Turkish rulers took advantage of his condition to declare him a Muslim. For years thereafter he was employed as a shepherd until he met a monk named Cyril, who prayed fervently that he be restored to his senses. He was miraculously restored, and almost immediately was filled with the desire to repent and to live only for Christ, devoting himself to prayer, fasting and vigil. Some time later he was falsely suspected of a crime by the (Christian) people of his village, and brought before the Turkish authorities. When he was questioned, he declared ‘I was born a Christian, I was brought up as a Christian, I have never denied Christ for Islam, and I never will deny Him, but will die a Christian.’ For this he was brutally tortured. Many local Christians, including the village priest, feared for their own safety and urged him to deny Christ, but Nicholas only rebuked them and stood firm. After many days of torture he was finally slain by the sword. The Synaxarion tells how a thick darkness fell on the whole island of Chios. When the dismayed Turks burned the Martyr’s body to be rid of this miracle, they were further dismayed when a heavenly scent rose from the flames, revealing the Saint’s entry into eternal glory.