Exodus 15.22-16.1 (Vespers)

22Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenoga, i poðoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne naðoše vode. 23Odande doðoše u Meru, ali ne mogoše piti vode u Meri, jer bješe gorka; otuda se prozva mjesto Mera. 24Tada stade narod vikati na Mojsija govoreæi: šta æemo piti? 25I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Ondje mu dade uredbu i zakon, i ondje ga okuša. 26I reèe: ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega, i ušèiniš što je pravo u oèima njegovijem, i ako prigneš uho k zapovijestima njegovijem i ušèuvaš sve uredbe njegove, nijedne bolesti koju sam pustio na Misir neæu pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, ljekar tvoj. 27I doðoše u Elim, gdje bijaše dvanaest izvora i sedamdeset palama; i ondje stadoše u oko kod vode.

1Od Elima se podigoše, i sav zbor sinova Izrailjevijeh doðe u pustinju Sin, koja je izmeðu Elima i Sinaja, petnaestoga dana drugoga mjeseca pošto izidoše iz zemlje Misirske.

Proverbs 3.11-18 (Vespers)

11Sine moj, ne odbacuj nastave Gospodnje, i nemoj da ti dosadi karanje njegovo. 12Jer koga ljubi Gospod onoga kara, i kao otac sina koji mu je mio. 13Blago èovjeku koji naðe mudrost, i èovjeku koji dobije razum. 14Jer je bolje njom trgovati nego trgovati srebrom, i dobitak na njoj bolji je od zlata. 15Skuplja je od dragoga kamenja, i što je god najmilijih stvari tvojih ne mogu se izjednaèiti s njom. 16Dug život u desnici joj je, a u ljevici bogatstvo i slava. 17Puti su njezini mili puti i sve staze njezine mirne. 18Drvo je životno onima koji se hvataju za nju, i ko je god drži sreæan je.

Isaiah 60.11-16 (Vespers)

11I tvoja æe vrata biti svagda otvorena, neæe se zatvoriti ni danju ni noæu, da ti se dovede sila naroda, i carevi njihovi da se dovedu. 12Jer narod i carstvo, koje ti ne bi služilo, poginuæe, taki æe se narodi sasvijem zatrti. 13Slava Livanska tebi æe doæi, jela, brijest i šimšir, da ukrase mjesto svetinje moje da bih proslavio mjesto nogu svojih. 14I sinovi onijeh koji su te muèili doæi æe k tebi klanjajuæi se, i svi koji te preziraše padaæe k stopalima nogu tvojih, i zvaæe te gradom Gospodnjim, Sionom sveca Izrailjeva. 15Što si bio ostavljen i mrzak tako da niko nije prolazio kroza te, mjesto toga æu ti uèiniti vjeènu slavu, i veselje od koljena do koljena. 16Jer æeš mlijeko naroda sati, i sise carske dojiæeš, i poznaæeš da sam ja Gospod spasitelj tvoj i izbavitelj tvoj, silni Jakovljev.

John 12.28-36 (Matins Gospel)

28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti. 29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori. 30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. 32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti. 34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij? 35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih.

1 Corinthians 1.18-24 (Epistle, Elevation)

18Jer je rijeè krstova ludost onima koji ginu; a nama je koji se spasavamo sila Božija. 19Jer je pisano: pogubiæu premudrost premudrijeh, i razum razumnijeh odbaciæu. 20Gdje je premudri? Gdje je književnik? Gdje je prepiraè ovoga vijeka? Ne pretvori li Bog mudrost ovoga svijeta u ludost? 21Jer buduæi da u premudrosti Božijoj ne pozna svijet premudrošæu Boga, bila je Božija volja da ludošæu pouèenja spase one koji vjeruju. 22Jer i Jevreji znake ištu, i Grci premudrosti traže. 23A mi propovijedamo Hrista razapeta, Jevrejima dakle sablazan a Grcima bezumlje; 24Onima pak koji su pozvani, i Jevrejima i Grcima, Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost.

Galatians 3.23-4.5 (Epistle)

23A prije dolaska vjere bismo pod zakonom èuvani i zatvoreni za vjeru koja se htjela pokazati. 24Tako nam zakon bi èuvar do Hrista, da se vjerom opravdamo. 25A kad doðe vjera, veæ nijesmo pod èuvarom. 26Jer ste vi svi sinovi Božiji vjerom Hrista Isusa; 27Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. 28Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu. 29A kad ste vi Hristovi, onda ste sjeme Avraamovo, i po obeæanju našljednici.

1Ali velim: dok je našljednik mlad ništa nije bolji od roba, ako i jest gospodar od svega; 2Nego je pod zapovjednicima i èuvarima tja do roka oèina. 3Tako i mi kad bijasmo mladi, bijasmo pod stihijama svijeta zarobljeni; 4A kad se navrši vrijeme, posla Bog sina svojega jedinorodnoga, koji je roðen od žene i pokoren zakonu, 5Da iskupi one koji su pod zakonom, da primimo posinaštvo.

John 19.6-11, 13-20, 25-28, 30-35 (Gospel, Elevation)

6A kad ga vidješe glavari sveštenièki i momci, povikaše govoreæi: raspni ga, raspni. Pilat im reèe: uzmite ga vi i raspnite, jer ja ne nalazim na njemu krivice. 7Odgovoriše mu Jevreji: mi imamo zakon i po zakonu našemu valja da umre, jer naèini sebe sinom Božijim. 8Kad dakle Pilat èu ovu rijeè, poboja se veæma. 9I opet uðe u sudnicu, i reèe Isusu: odakle si ti? A Isus mu ne dade odgovora. 10A Pilat mu reèe: zar meni ne govoriš? ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te? 11Isus odgovori: ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo; zato onaj ima veæi grijeh koji me predade tebi. 13Pilat dakle èuvši ovu rijeè izvede Isusa napolje, i sjede na sudijnsku stolicu na mjestu koje se zove kaldrma a Jevrejski Gavata. 14A bješe petak uoèi pashe oko šestoga sahata; i Pilat reèe Jevrejima: evo car vaš. 15A oni vikahu: uzmi, uzmi, raspni ga. Pilat im reèe: zar cara vašega da razapnem? Odgovoriše glavari sveštenièki: mi nemamo cara osim æesara. 16Tada im ga dakle predade da se razapne. A oni uzeše Isusa i odvedoše. 17I noseæi krst svoj iziðe na mjesto koje se zove košturnica a Jevrejski Golgota. 18Ondje ga razapeše, i s njim drugu dvojicu s jedne i s druge strane, a Isusa u srijedi. 19Pilat pak napisa i natpis i metnu na krst; i bješe napisano: Isus Nazareæanin car Judejski. 20I onaj natpis èitaše mnogi od Jevreja; jer mjesto bješe blizu grada gdje razapeše Isusa; i bješe napisano Jevrejski, Grèki, Latinski. 25A stajahu kod krsta Isusova mati njegova, i sestra matere njegove Marija Kleopova, i Marija Magdalina. 26A Isus vidjevši mater i uèenika koga ljubljaše gdje stoji reèe materi svojoj: ženo! eto ti sina! 27Potom reèe uèeniku: eto ti matere! I od onoga èasa uze je uèenik k sebi. 28Potom znajuæi Isus da se veæ sve svrši, da se zbude pismo reèe: žedan sam. 30A kad primi Isus ocat reèe: svrši se. I preklonivši glavu predade duh. 31A buduæi da bješe petak, pa da ne bi tijela ostala na krstu u subotu jer bijaše veliki dan ona subota Jevreji moliše Pilata da im prebiju golijeni pa da ih skinu. 32Onda doðoše vojnici, i prvome dakle prebiše golijeni i drugome raspetome s njim. 33A došavši na Isusa, kad ga vidješe da je veæ umro, ne prebiše mu golijeni; 34Nego jedan od vojnika probode mu rebra kopljem; i odmah iziðe krv i voda. 35I onaj što vidje posvjedoèi, i svjedoèanstvo je njegovo istinito; i on zna da istinu govori da vi vjerujete.

Mark 6.30-45 (Gospel)

30I skupiše se apostoli k Isusu, i javiše mu sve i što uèiniše i šta ljude nauèiše. 31I reèe im: doðite vi sami nasamo, i poèinite malo. Jer ih bijaše mnogo koji dolaze i odlaze, i ne imahu kad ni jesti. 32I otidoše na laði u pusto mjesto sami. 33I vidješe ih ljudi kad iðahu, i poznaše ih mnogi, i pješice iz sviju gradova stjecahu se onamo, i prestigoše ih, i skupiše se oko njega. 34I izišavši Isus vidje narod mnogi, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira; i poèe ih uèiti mnogo. 35I kad bi veæ pred noæ, pristupiše k njemu uèenici njegovi govoreæi: pusto je mjesto, a veæ je dockan; 36Otpusti ih neka idu u okolna sela i palanke da kupe sebi hljeba; jer nemaju šta jesti. 37A on odgovarajuæi reèe im: podajte im vi neka jedu. I rekoše mu: veæ ako da idemo da kupimo za dvjesta groša hljeba, i da im damo da jedu? 38A on im reèe: koliko hljebova imate? Idite vidite. I vidjevši rekoše: pet hljebova i dvije ribe. 39I zapovjedi im da ih posade sve na gomile po zelenoj travi. 40I posadiše se na gomile po sto i po pedeset. 41I uzevši onijeh pet hljebova i dvije ribe pogleda na nebo, i blagoslovi, pa prelomi hljebove, i dade uèenicima svojijem da metnu ispred njih; i one dvije ribe razdijeli svima. 42I jedoše svi, i nasitiše se. 43I nakupiše komada dvanaest kotarica punijeh i od riba. 44A bijaše onijeh što su jeli hljebove oko pet hiljada ljudi. 45I odmah natjera uèenike svoje da uðu u laðu i da idu naprijed na onu stranu u Vitsaidu dok on otpusti narod.

The Universal Exaltation of the Precious and Life-giving Cross

“Saint Helen, the mother of Saint Constantine the Great, when she was already advanced in years, undertook, in her great piety, the hardships of a journey to Jerusalem in search of the Cross, about the year 325. A temple to Aphrodite had been raised up by the Emperor Hadrian upon Golgotha, to defile and cover with oblivion the place where the saving Passion had been suffered. The venerable Helen had the statue of Aphrodite destroyed, and the earth removed, revealing the Tomb of our Lord, and three crosses. Of these, it was believed that one must be that of our Lord, the other two of the thieves crucified with Him; but Saint Helen was at a loss which one might be the Wood of our salvation. At the inspiration of Saint Macarius, Archbishop of Jerusalem, a lady of Jerusalem, who was already at the point of death from a certain disease, was brought to touch the crosses, and as soon as she came near to the Cross of our Lord, she was made perfectly whole. Consequently, the precious Cross was lifed on high by Archbishop Macarius of Jerusalem; as he stood on the ambo, and when the people beheld it, they cried out, “Lord, have mercy.” It should be noted that after its discovery, a portion of the venerable Cross was taken to Constantinople as a blessing. The rest was left in Jerusalem in the magnificent church built by Saint Helen, until the year 614. At that time, the Persians plundered Palestine and took the Cross to their own country (See Jan. 22, Saint Anastasius the Persian). Later, in the year 628, Emperor Heraclius set out on a military campaign, retrieved the Cross, and after bringing it to Constantinople, himself escorted it back to Jerusalem, where he restored it to its place.” (Great Horologion) A fast is kept today, whatever the day of the week.

St Placilla the Empress (385 or 386)

She was the wife of the Emperor Theodosius the Great, and the mother of two Emperors, Arcadius and Honorius. Despite her lofty station, she devoted herself to visiting the poor and to caring personally for the sick. She often worked in the kitchens of various hospices in Constantinople, taking on tasks unexpected of anyone of patrician rank, let alone the Empress herself. To fulfil these missions, she often traveled unescorted through the poorest parts of the City. When others tried to caution or dissuade her, she answered that this was her way of giving thanks for all that God had given her. “Throughout her life, Saint Placilla served God in chastity, meekness, charity and prayer, and departed in peace to eternal life in 386 (or 385), having brought to those who encountered her a pledge of the Resurrection and of endless joy.” (Synaxarion)

Holy New Martyr Macarius of Thessalonica (1527)

“A disciple of Patriarch Niphon at the time that the latter was labouring in the asceticism of silence at Vatopedi, Macarius longed for martyrdom for the sake of Christ, and begged St Niphon’s blessing to seek it. The discerning Patriarch, perceiving that this was God’s will, blessed him for the way of martyrdom. Macarius went to Salonica and, in the midst of a crowd of Turks, began to speak of Christ as the one, true God. The Turks seized him and threw him into prison. When he was brought to trial, Macarius cried out to the Turks: ‘Oh, that you would come to know the truth and be baptised in the name of the Father, the Son and the Holy Spirit!’ The Turks beheaded him in 1527. At that moment, Niphon saw this in his spirit at Vatopedi, and told a monk of Macarius’s death by martyrdom, saying: ‘Know, my child, that your brother Macarius has today died a martyr, and is borne to heaven, triumphing and rejoicing in the Lord. May we be worthy of blessing by his prayers!’ (From the Athonite Patrology).” (Prologue)