Genesis 28.10-17 (Vespers)

10A Jakov otide od Virsaveje iduæi u Haran. 11I doðe na jedno mjesto, i ondje zanoæi, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. 12I usni, a to ljestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anðeli Božji po njima se penjahu i slažahu; 13I gle, na vrhu stajaše Gospod, i reèe: ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi æu dati i sjemenu tvojemu; 14I sjemena æe tvojega biti kao praha na zemlji, te æeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviæe se u tebi i u sjemenu tvojem. 15I evo, ja sam s tobom, i èuvaæu te kuda god poðeš, i dovešæu te natrag u ovu zemlju, jer te neæu ostaviti dokle god ne uèinim što ti rekoh. 16A kad se Jakov probudi od sna, reèe: zacijelo je Gospod na ovom mjestu; a ja ne znah. 17I uplaši se, i reèe: kako je strašno mjesto ovo! ovdje je doista kuæa Božja, i ovo su vrata nebeska.

Ezekiel 43.27-44.4 (Vespers)

27A kad se navrše ti dani, osmoga dana i poslije neka prinose sveštenici na oltaru žrtve vaše paljenice i žrtve vaše zahvalne, i primiæu vas, govori Gospod Gospod.

1I odvede me opet k vratima spoljašnjim od svetinje, koja gledaju na istok, a ona bjehu zatvorena. 2I reèe mi Gospod: ova vrata neka budu zatvorena i da se ne otvoraju, i niko da ne ulazi na njih, jer je Gospod Bog Izrailjev ušao na njih; zato neka budu zatvorena. 3Za kneza su; sam knez neka sjeda na njima da jede hljeb pred Gospodom; kroz trijem od ovijeh vrata neka ulazi i istijem putem neka izlazi. 4I odvede me k sjevernijem vratima pred dom; i vidjeh, i gle, dom Gospodnji bješe pun slave Gospodnje, i padoh na lice svoje.

Proverbs 9.1-11 (Vespers)

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova; 2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. 3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih: 4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: 5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila. 6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma. 7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug. 8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te. 9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više. 10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum. 11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Philippians 2.5-11 (Epistle, Dormition)

5Jer ovo da se misli meðu vama što je i u Hristu Isusu, 6Koji, ako je i bio u oblièju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom; 7Nego je ponizio sam sebe uzevši oblièje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oèi naðe se kao èovjek, 8Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove. 9Zato i Bog njega povisi, i darova mu ime koje je veæe od svakoga imena. 10Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onijeh koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom; 11I svaki jezik da prizna da je Gospod Isus Hristos na slavu Boga oca.

2 Corinthians 2.14-3.3 (Epistle)

14Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu. 15Jer smo mi Hristov miris Bogu i meðu onima koji se spasavaju i koji ginu: 16Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan? 17Jer mi nijesmo kao mnogi koji neèisto propovijedaju rijeè Božiju, nego iz èistote, i kao iz Boga, pred Bogom, u Hristu govorimo.

1Poèinjemo li se opet sami hvaliti vama? Ili trebamo kao neki preporuènijeh poslanica na vas ili od vas? 2Jer ste vi naša poslanica napisana u srcima našima, koju poznaju i èitaju svi ljudi; 3Koji ste se pokazali da ste poslanica Hristova, koju smo mi služeæi napisali ne mastilom nego Duhom Boga živoga, ne na kamenijem daskama nego na mesanijem daskama srca.

Luke 10.38-42, 11.27-28 (Gospel, Dormition)

38A kad iðahu putem i on uðe u jedno selo, a žena neka, po imenu Marta, primi ga u svoju kuæu. 39I u nje bješe sestra, po imenu Marija, koja i sjede kod nogu Isusovijeh i slušaše besjedu njegovu. 40A Marta se bješe zabunila kako æe ga doèekati, i prikuèivši se reèe: Gospode! zar ti ne mariš što me sestra moja ostavi samu da služim? reci joj dakle da mi pomože. 41A Isus odgovarajuæi reèe joj: Marta! Marta! brineš se i trudiš za mnogo, 42A samo je jedno potrebno. Ali je Marija dobri dijel izabrala, koji se neæe uzeti od nje. 27A kad to govoraše, podiže glas jedna žena iz naroda i reèe mu: blago utrobi koja te je nosila, i sisama koje si sao! 28A on reèe: blago i onima koji slušaju rijeè Božiju, i drže je.

Matthew 23.23-28 (Gospel)

23Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što dajete desetak od metvice i od kopra i od kima, a ostaviste što je najpretežnije u zakonu: pravdu i milost i vjeru; a ovo je trebalo èiniti i ono ne ostavljati. 24Voði slijepi koji ocjeðujete komarca a kamilu proždirete. 25Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što èistite spolja èašu i zdjelu a iznutra su pune grabeža i nepravde. 26Fariseju slijepi! Oèisti najprije iznutra èašu i zdjelu da budu i spolja èiste. 27Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okreèeni grobovi, koji se spolja vide lijepi a unutra su puni kostiju mrtvaèkijeh i svake neèistote. 28Tako i vi spolja se pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.

The Dormition of Our Most Holy Lady the Theotokos and Ever-Virgin Mary.

On the Cross, the Lord charged the Apostle John to care for His holy Mother. The Apostle settled her in a house in Jerusalem, where she lived for the rest of her days on earth, praying and offering counsel and encouragement to the Apostles. In her old age, the Archangel Gabriel appeared to her and told her that in three days’ time she would enter into her rest. Giving thanks to God, she hastened to the Mount of Olives where she prayed continually, preparing herself to meet the Lord. Meanwhile, the Apostles, scattered in various parts of the earth, were caught up in clouds and miraculously brought by the holy Angels to Jerusalem, so that they might all be with the Theotokos at her repose. After she had blessed them, she gave up her soul to God. The Apostles buried her with all honor, solemnity and joy at Gethsemane. The Apostle Thomas, who was delayed (again!) by God’s providence, arrived on the third day and went to her tomb, intending to honor her. But when the Apostles opened her grave, they found her holy body gone and only the winding-sheet remaining. That evening the Theotokos appeared to them surrounded by angels, and said to them, ‘Rejoice: I will be with you always!’. Thus they learned that she had been bodily translated to heaven, anticipating the general resurrection of all. Her age at her repose is not known, but many say that she was about sixty years old.