Acts 28.1-31 (Epistle)

1I kad iziðoše sreæno iz laðe, tada razumješe da se ostrvo zove Melit. 2A divljaci èinjahu nam ne malu ljubav, jer naložiše oganj i primiše nas sve zbog dažda koji iðaše, i zbog zime. 3A Pavle zgrabivši gomilu granja naloži na oganj, i izišavši zmija od vruæine skoèi mu na ruku. 4I kad vidješe divljaci zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: jamaèno je ovaj èovjek krvnik, kojega izbavljena od mora sud Božij ne ostavi da živi. 5A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu ništa zlo. 6A oni èekahu da on oteèe ili ujedanput da padne mrtav. A kad zadugo èekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se, i govorahu da je on Bog. 7A naokolo oko onoga mjesta bijahu sela poglavara od ostrva po imenu Poplija, koji nas primi i ugosti ljubazno tri dana. 8A dogodi se da otac Poplijev ležaše od groznice i od srdobolje, kojemu ušavši Pavle pomoli se Bogu i metnu ruke svoje na nj i iscijeli ga. 9A kad to bi, dolažahu i drugi koji bijahu bolesni na ostrvu onome, i iscjeljivahu se. 10I poštovahu nas velikijem èastima; i kad poðosmo, spremiše nam što je od potrebe. 11A poslije tri mjeseca odvezosmo se na laði Aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i bijahu na njoj napisani Dioskuri. 12I doplovivši u Sirakuzu ostasmo ondje tri dana. 13A odande otplovivši doðosmo u Rigiju; i poslije jednoga dana kad dunu jug, doðosmo drugi dan u Potiole. 14Ondje naðemo braæu, i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana; i tako poðosmo u Rim. 15I odande èuvši braæa za nas iziðoše nam na susret tja do Apijeva pazara i tri krème. I kad ih vidje Pavle, dade hvalu Bogu, i oslobodi se. 16A kad doðosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali se Pavlu dopusti da živi gdje hoæe s vojnikom koji ga èuvaše. 17A poslije tri dana Pavle sazva starješine Jevrejske. I kad se oni skupiše, govoraše im: ljudi braæo! ja ništa ne uèinih protivno narodu ili obièajima otaèkijem; i Jerusalimljani predaše me kao sužnja u ruke Rimljanima, 18Koji izvidjevši za mene šæahu da me puste, jer se ne naðe na meni nijedna smrtna krivica. 19Ali kad Judejci govorahu nasuprot, natjera me nevolja da se ištem pred æesara, ne kao da bih svoj narod imao što tužiti. 20Toga radi uzroka zamolih vas da se vidimo i da se razgovorimo; jer nada radi Izrailjeva okovan sam u ovo gvožðe. 21A oni mu rekoše: mi niti primismo pisma za te iz Judeje; niti doðe ko od braæe da javi ili da govori što zlo za tebe. 22Nego molimo da èujemo od tebe šta misliš; jer nam je poznato za ovu jeres da joj se svuda nasuprot govori. 23I odredivši mu dan doðoše k njemu u gostionicu mnogi; kojima kazivaše svjedoèeæi carstvo Božije i uvjeravajuæi ih za Isusa iz zakona Mojsijeva i iz proroka od jutra do samoga mraka. 24I jedni vjerovahu onome što govoraše a jedni ne vjerovahu. 25A buduæi nesložni meðu sobom, odlažahu kad reèe Pavle jednu rijeè: dobro kaza Duh sveti preko proroka Isaije ocevima našijem 26Govoreæi: idi k narodu ovome i kaži: ušima æete èuti i neæete razumjeti; i oèima æete gledati i neæete vidjeti. 27Jer odrveni srce ovoga naroda, i ušima teško èuju, i oèima svojijem zažmuriše da kako ne vide oèima, i ušima ne èuju, i srcem ne razumiju, i da se ne obrate da ih iscijelim. 28Da vam je dakle na znanje da se neznabošcima posla spasenije Božije, oni æe i èuti. 29I kad on ovo reèe, otidoše Jevreji prepiruæi se meðu sobom. 30A Pavle ostade pune dvije godine o svome trošku, i doèekivaše sve koji mu dolažahu, 31Propovijedajuæi carstvo Božije, i uèeæi o Gospodu našemu Isusu Hristu slobodno, i niko mu ne branjaše.

1 Thessalonians 4.13-17 (Epistle, Departed)

13Neæu vam pak zatajiti, braæo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada. 14Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako æe Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. 15Jer vam ovo kazujemo rijeèju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, neæemo preteæi onijeh koji su pomrli. 16Jer æe sam Gospod sa zapoviješæu, s glasom aranðelovijem, i s trubom Božijom siæi s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuæe najprije; 17A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima biæemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako æemo svagda s Gospodom biti.

1 Corinthians 15.47-57 (Epistle, Departed, variant)

47Prvi je èovjek od zemlje, zemljan; drugi je èovjek Gospod s neba. 48Kakav je zemljani taki su i zemljani; i kakav je nebeski taki su i nebeski. 49I kako nosimo oblièje zemljanoga tako æemo nositi i oblièje nebeskoga. 50A ovo govorim, braæo, da tijelo i krv ne mogu naslijediti carstva Božijega, niti raspadljivost neraspadljivosti našljeðuje. 51Evo vam kazujem tajnu: jer svi neæemo pomrijeti, a svi æemo se pretvoriti, 52Ujedanput, u trenuæu oka u pošljednjoj trubi; jer æe zatrubiti i mrtvi æe ustati neraspadljivi, i mi æemo se pretvoriti. 53Jer ovo raspadljivo treba da se obuèe u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuèe u besmrtnost. 54A kad se ovo raspadljivo obuèe u neraspadljivost i ovo se smrtno obuèe u besmrtnost, onda æe se zbiti ona rijeè što je napisana: pobjeda proždrije smrt. 55Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda? 56A žalac je smrti grijeh, a sila je grijeha zakon. 57A Bogu hvala koji nam dade pobjedu kroz Gospoda našega Isusa Hrista.

John 21.15-25 (Gospel)

15A kad objedovaše, reèe Isus Simonu Petru: Simone Jonin! ljubiš li me veæma nego ovi? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi jaganjce moje. 16Reèe mu opet drugom: Simone Jonin! ljubiš li me? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 17Reèe mu treæom: Simone Jonin! ljubiš li me? A Petar posta žalostan što mu reèe treæom: ljubiš li me? i reèe mu: Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 18Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio si kuda si htio; a kad ostariš, širiæeš ruke svoje i drugi æe te opasati i odvesti kuda neæeš. 19A ovo reèe pokazujuæi kakom æe smrti proslaviti Boga. I rekavši ovo reèe mu: hajde za mnom. 20A Petar obazrevši se vidje gdje za njim ide onaj uèenik koga Isus ljubljaše, koji i na veèeri leže na prsi njegove i reèe: Gospode! ko je taj koji æe te izdati? 21Vidjevši Petar ovoga reèe Isusu: Gospode! a šta æe ovaj? 22Isus mu reèe: ako hoæu da on ostane dok ja ne doðem, šta je tebi do toga? Ti hajde za mnom. 23Onda iziðe ova rijeè meðu braæom da onaj uèenik neæe umrijeti; ali Isus ne reèe njemu da neæe umrijeti, nego: ako hoæu da ostane dok ja ne doðem, što je tebi do toga? 24Ovo je onaj uèenik koji svjedoèi za ovo, koji i napisa ovo: i znamo da je svjedoèanstvo njegovo istinito. 25A ima i drugo mnogo što uèini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin.

John 5.24-30 (Gospel, Departed)

24Zaista, zaista vam kažem: ko moju rijeè sluša i vjeruje onome koji je mene poslao, ima život vjeèni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. 25Zaista, zaista vam kažem: ide èas, i veæ je nastao, kad æe mrtvi èuti glas sina Božijega, i èuvši oživljeti. 26Jer kako što otac ima život u sebi, tako dade i sinu da ima život u sebi; 27I dade mu vlast da i sud èini, jer je sin èovjeèij. 28Ne divite se ovome, jer ide èas u koji æe svi koji su u grobovima èuti glas sina Božijega, 29I iziæi æe koji su èinili dobro u vaskrsenije života, a koji su èinili zlo u vaskrsenije suda. 30Ja ne mogu ništa èiniti sam od sebe; kako èujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volje svoje nego volju oca koji me je poslao.

John 6.35-39 (Gospel, Departed, variant)

35A Isus im reèe: ja sam hljeb života: koji meni dolazi neæe ogladnjeti, i koji mene vjeruje neæe nikad ožednjeti. 36Nego vam kazah da me i vidjeste i ne vjerujete. 37Sve što meni daje otac k meni æe doæi; i koji dolazi k meni neæu ga istjerati napolje. 38Jer siðoh s neba ne da èinim volju svoju, nego volju oca koji me posla. 39A ovo je volja oca koji me posla da od onoga što mi dade ništa ne izgubim, nego da ga vaskrsnem u pošljednji dan.

Holy Martyr Lucillian and those with him (270)

Lucilian spent most of his life as a pagan priest. In advanced old age, he learned the truth of the Christian faith and was baptized. The conversion of so public a figure quickly attracted attention, and Lucilian was brought to trial in Nicomedia. After enduring many tortures he was imprisoned with four young Christians, scarcely older than children: Claudius, Hypatius, Paul and Dionysius. When they were brouht before Silvanos the governor, all five confessed their faith and were sentenced to death and cast into a fiery furnace. When they miraculously emerged unharmed, they were taken to Byzantium, where the four young men were beheaded and Lucillian was crucified. A maiden named Paula openly carried away the martyrs’ bodies and buried them. For this she in turn was tortured and, refusing to renounce her faith in Christ, beheaded. This was in the reign of the Emperor Aurelian. A church was built in their honor in Constantinople.

Hieromartyr Lucian (2nd c.)

He was a Roman nobleman, a disciple of the Apostle Peter. Pope Clement sent him, along with St Dionysius the Areopagite, to preach the Gospel in Gaul, ordaining them both as bishops before they left. The Emperor Domitian later sent soldiers to Rome to seize Christian evangelists. They killed St Dionysius in Rome, then, hearing of the work of St Lucian, tracked him until found him in what is now Belgium. There he was beheaded along with his two fellow-missionaries, Maxianus the priest and Julian the deacon. A church was built over his relics.

Holy Martyr Dimitri, Tsarevich of Russia (1591)

He was murdered at the age of eight by the evil designs of Boris Godunov, in the town of Uglich. After his death he appeared to a monk and accurately foretold Boris Godunov’s death. Countless miracles were worked at the grave of the Tsarevich. When his tomb was opened fifteen years after his death, his relics were found whole and incorrupt, and were solemnly buried in the Church of the Archangel Michael in Moscow.

The circumstances of Boris Godunov’s death are worth telling. He first tried to kill the Tsarevich using the strongest poison, but it had no effect. He then had the child publicly beheaded. Not long afterwards a ‘false Dimitri’ arose, claiming to be the Tsarevich, and rallied a great army against Godunov. Godunov was driven to such a desperate position that he took his own life by poison, the ‘remedy’ he had intended for the true Dimitri.