Isaiah 43.9-14 (Vespers)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

1 Peter 1.3-9 (Vespers)

3Blagosloven Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikoj milosti svojoj prerodi za živ nad vaskrsenijem Isusa Hrista iz mrtvijeh, 4Za našljedstvo nepropadljivo, koje neæe istruhnuti ni uvenuti, saèuvano na nebesima za vas, 5Koje je sila Božija vjerom saèuvala za spasenije, pripravljeno da se javi u pošljednje vrijeme; 6Kojemu radujte se, premda ste sad malo gdje je potrebno) žalosni u razliènijem napastima, 7Da se kušanje vaše vjere mnogo vrednije od zlata propadljivoga koje se kuša ognjem naðe na hvalu i èast i slavu, kad se pokaže Isus Hristos; 8Kojega ne vidjevši ljubite, i kojega sad ne gledajuæi no vjerujuæi ga radujete se radošæu neiskazanom i proslavljenom, 9Primajuæi kraj svoje vjere, spasenije dušama.

1 Peter 1.13-19 (Vespers)

13Zato, ljubazni, zapregnuvši bedra svojega uma budite trijezni, i zacijelo se nadajte blagodati koja æe vam se prinijeti kad doðe Isus Hristos. 14Kao poslušna djeca, ne vladajuæi se po prvijem željama u svojemu neznanju, 15Nego po svecu koji vas je pozvao, i vi budite sveti u svemu življenju. 16Jer je pisano: budite sveti, jer sam ja svet. 17I ako zovete ocem onoga, koji ne gledajuæi ko je ko, sudi svakome po djelu, provodite vrijeme svojega življenja sa strahom, 18Znajuæi da se propadljivijem srebrom ili zlatom ne iskupiste iz sujetnoga svojeg življenja, koje ste vidjeli od otaca; 19Nego skupocjenom krvlju Hrista, kao bezazlena i preèista jagnjeta;

1 Peter 2.11-24 (Vespers)

11Ljubazni! molim vas, kao došljake i goste, da se èuvate od tjelesnijeh želja, koje vojuju na dušu. 12A vladajte se dobro meðu neznabošcima, da bi za ono za što vas opadaju kao zloèince, vidjevši vaša dobra djela, hvalili Boga u dan pohoðenja. 13Budite dakle pokorni svakoj vlasti èovjeèijoj, Gospoda radi: ako caru, kao gospodaru; 14Ako li knezovima, kao njegovijem poslanicima za osvetu zloèincima, a za hvalu dobrotvorima. 15Jer je tako volja Božija da dobrijem djelima zadržavate neznanje bezumnijeh ljudi. 16Kao slobodni, a ne kao da biste imali slobodu za pokrivaè pakosti, nego kao sluge Božije. 17Poštujte svakoga: braæu ljubite, Boga se bojte, cara poštujte. 18Sluge! budite pokorni sa svakijem strahom gospodarima ne samo dobrima i krotkima nego i zlima. 19Jer je ovo ugodno pred Bogom ako Boga radi podnese ko žalosti, stradajuæi na pravdi. 20Jer kakva je hvala ako za krivicu muke trpite? Nego ako dobro èineæi muke trpite, ovo je ugodno pred Bogom. 21Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za nas, i nama ostavi ugled da idemo njegovijem tragom; 22Koji grijeha ne uèini, niti se naðe prijevara u ustima njegovijem; 23Koji ne psova kad ga psovaše; ne prijeti kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi; 24Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo; kojega se ranom iscijeliste.

Matthew 28.16-20 (1st Matins Gospel)

16A jedanaest uèenika otidoše u Galileju u goru kuda im je kazao Isus. 17I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a jedni posumnjaše. 18I pristupivši Isus reèe im govoreæi: dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. 19Idite dakle i nauèite sve narode krsteæi ih va ime oca i sina i svetoga Duha, 20Uèeæi ih da sve drže što sam vam zapovijedao; i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.

Hebrews 11.33-12.2 (Epistle)

33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima, 34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe; 35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije; 36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; 37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; 38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem. 39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja; 40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.

1Zato dakle i mi imajuæi oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trèimo u bitku koja nam je odreðena, 2Gledajuæi na naèelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odreðene sebi radosti pretrplje krst, ne mareæi za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega.

Acts 11.19-26, 29-30 (Epistle, Apostles)

19A oni što se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, proðoše tja do Finikije i Kipra i Antiohije, nikomu ne govoreæi rijeèi do samijem Jevrejima. 20A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinci, koji ušavši u Antiohiju govorahu Grcima propovijedajuæi jevanðelje o Gospodu Isusu. 21I bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodu. 22A doðe rijeè o njima do ušiju crkve koja bješe u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da ide tja do Antiohije; 23Koji došavši i vidjevši blagodat Božiju, obradova se, i moljaše sve da tvrdijem srcem ostanu u Gospodu; 24Jer bješe èovjek blag i pun Duha svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod ka Gospodu. 25Varnava pak iziðe u Tars da traži Savla; i kad ga naðe, dovede ga u Antiohiju. 26I oni se cijelu godinu sastajaše ondje s crkvom, i uèiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji nazvaše uèenike hrišæanima. 29A od uèenika odredi svaki koliko koji mogaše da pošlju u pomoæ braæi koja življahu u Judeji. 30Koje i uèiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.

Matthew 10.32-33, 37-38, 19.27-30 (Gospel)

32A koji god prizna mene pred ljudima, priznaæu i ja njega pred ocem svojijem koji je na nebesima. 33A ko se odreèe mene pred ljudima, odreæi æu se i ja njega pred ocem svojijem koji je na nebesima. 37Koji ljubi oca ili mater veæma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kæer veæma nego mene, nije mene dostojan. 38I koji ne uzme krsta svojega i ne poðe za mnom, nije mene dostojan. 27Tada odgovori Petar i reèe mu: eto mi smo ostavili sve i za tobom idemo: šta æe dakle biti nama? 28A Isus reèe im: zaista vam kažem da æete vi koji idete za mnom, u drugom roðenju, kad sjede sin èovjeèij na prijestolu slave svoje, sješæete i vi na dvanaest prijestola i suditi nad dvanaest koljena Izrailjevijeh. 29I svaki, koji ostavi kuæe, ili braæu, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili zemlju, imena mojega radi, primiæe sto puta onoliko, i dobiæe život vjeèni. 30Ali æe mnogi prvi biti pošljednji i pošljednji prvi.

Luke 10.16-21 (Gospel, Apostles)

16Ko vas sluša mene sluša; i ko se vas odrièe mene se odrièe; a ko se mene odrièe, odrièe se onoga koji je mene poslao. 17Vratiše se pak sedamdesetorica s radosti govoreæi: Gospode! i ðavoli nam se pokoravaju u ime tvoje. 18A on im reèe: ja vidjeh sotonu gdje spade s neba kao munja. 19Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i na skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam neæe nauditi. 20Ali se tome ne radujte što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vaša imena napisana na nebesima. 21U taj èas obradova se Isus u duhu i reèe: hvalim te, oèe, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od premudrijeh i razumnijeh a kazao si prostima. Da, oèe, jer je tako bila volja tvoja.

Holy Apostles Bartholomew and Barnabas

Saint Bartholomew was one of the Twelve Apostles, a Galilean; the Gospel accounts say little more about him. It is said that, after receiving the Holy Spirit at Pentecost, he traveled in the service of the Gospel to Arabia and Persia, and brought to India a translation of the Gospel according to Matthew. Eusebius writes that one hundred years later Pantaenus, an illustrious Alexandrian scholar, found this gospel when he traveled in India. By most accounts Bartholomew ended his life in Armenia, where he met his martyrdom by crucifixion. According to many, he and Nathaniel are the same person: the Gospel accounts that speak of Bartholomew do not mention Nathaniel; and St John’s Gospel,which mentions Nathanael as one of the Twelve, does not mention Bartholomew. But according to the Greek Synaxarion, Bartholomew and Simon the Zealot are one and the same.

Saint Barnabas was one of the Seventy, from Cyprus, a Levite and at one time a fellow-student with St Paul under Gamaliel. After Christ’s Ascension, he led the Seventy until the Apostle Paul’s conversion. He is mentioned often in the Acts of the Apostles, which describes some of his travels as a companion of St Paul. By all accounts, he was the first to preach the Gospel of Christ in Rome and in Milan. His wonder-working relics were discovered on the island of Cyprus in the time of the Emperor Zeno; on this basis the Church of Cyprus was established as an independent Church, since it had an apostolic foundation.

Commemoration of the appearance of the Archangel Gabriel to a monk on Mt Athos, and the revelation of the hymn "It is Truly Meet" (Axion Estin (980)

A monk on the Holy Mountain was chanting the ancient hymn to the Most Holy Theotokos, “More honorable than the Cherubim…” (composed by St Cosmas the Hymnographer) in his cell, when the Archangel Gabriel appeared to him, disguised as a monk. The angel chanted the same hymn, but began it differently: “It is truly meet to call thee blessed, the Theotokos, the ever-blessed and most pure and Mother of our God. More honorable than the Cherubim…” Amazed at the hymn’s beauty, the monk asked the stranger to write it down for him: the Angel inscribed it on a stone tablet with his finger, then vanished from sight. The tablet was brought to Constantinople and shown to the Emperor and the Patriarch as proof of the miracle. From that time, this version of the hymn began to be sung in the Divine Liturgy, as it is to this day.