John 12.17-50 (Gospel, Bridegroom)

17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo. 19A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim. 20A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu. 21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa. 22Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu. 23A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij. 24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi: 25Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni. 26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj. 27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj. 28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti. 29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori. 30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. 32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti. 34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij? 35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih. 37Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu; 38Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri? 39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija: 40Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. 41Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega. 42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice; 43Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija. 44A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; 45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla. 46Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami. 47I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. 48Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan; 49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti. 50I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.

Ezekiel 2.3-3.3 (6th Hour)

3I reèe mi: sine èovjeèji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetnièkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana. 4K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod; 5I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnièki, neka znaju da je prorok bio meðu njima. 6I ti, sine èovjeèji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh rijeèi, što su ti uporni i kao trnje i živiš meðu skorpijama; ne boj se njihovijeh rijeèi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnièki. 7Nego im kaži rijeèi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici. 8Ali ti, sine èovjeèji, slušaj što æu ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što æu ti dati. 9I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga. 10I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plaè i naricanje i jaoh.

1I reèe mi: sine èovjeèji, pojedi što je pred tobom, pojedi ovu knjigu, pa idi, govori domu Izrailjevu. 2I otvorih usta, i založi me onom knjigom. 3I reèe mi: sine èovjeèji, nahrani trbuh svoj, i crijeva svoja napuni ovom knjigom koju ti dajem. I pojedoh je, i bješe mi u ustima slatka kao med.

Exodus 2.11-22 (Vespers)

11I kad Mojsije bijaše velik, izide k braæi svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje nekakav Misirac bije èovjeka Jevrejina izmeðu braæe njegove. 12I obazrev se i tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Misirca, i zakopa ga u pijesak. 13I sjutradan izide opet, a to se dva Jevrejina svaðahu, i reèe onomu koji èinjaše krivo: zašto biješ bližnjega svojega? 14A on reèe: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? hoæeš li da me ubiješ kao što si ubio Misirca? Tada se Mojsije uplaši i reèe: zaista se doznalo. 15I Faraon èuv za to tražaše da pogubi Mojsija. Ali Mojsije pobježe od Faraona i doðe u zemlju Madijamsku, i sjede kod jednoga studenca. 16A sveštenik Madijamski imaše sedam kæeri, i one doðoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. 17A doðoše pastiri, i otjeraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. 18I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reèe: što se danas tako brzo vratiste? 19A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. 20A on reèe kæerima svojim: pa gdje je? zašto ostaviste toga èovjeka? zovite ga da jede. 21I Mojsije se skloni da živi kod onoga èovjeka, i on dade Mojsiju kæer svoju Seforu. 22I ona rodi sina, i on mu nadjede ime Girsam, jer sam, reèe, došljak u zemlji tuðoj.

Job 2.1-10 (Vespers)

1Opet jedan dan doðoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a doðe i Sotona meðu njih da stane pred Gospodom. 2I Gospod reèe Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reèe: prohodih zemlju i obilazih. 3I reèe Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga èovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što. 4A Sotona odgovori Gospodu i reèe: koža za kožu, i sve što èovjek ima daæe za dušu svoju. 5Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaæe te u oèi. 6A Gospod reèe Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu èuvaj. 7I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, 8Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeðaše u pepelu. 9I reèe mu žena: hoæeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. 10A on joj reèe: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar neæemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim.

Matthew 26.6-16 (Gospel, Presanctified)

6A kad Isus bješe u Vitaniji u kuæi Simona gubavoga, 7Pristupi k njemu žena sa sklenicom mira mnogocjenoga, i izli na glavu njegovu kad sjeðaše za trpezom. 8A kad vidješe to uèenici njegovi, rasrdiše se govoreæi: zašto se èini taka šteta? 9Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima. 10A kad razumje Isus, reèe im: šta smetate ženu? Ona uèini dobro djelo na meni. 11Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda. 12A ona izlivši miro ovo na tijelo moje za ukop me prigotovi. 13Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda ovo jevanðelje po svemu svijetu, kazaæe se i to za spomen njezin što uèini ona. 14Tada jedan od dvanaestorice, po imenu Juda Iskariotski, otide ka glavarima sveštenièkijem, 15I reèe: šta æete mi dati da vam ga izdam? A oni mu obrekoše trideset srebrnika. 16I od tada tražaše zgodu da ga izda.

St Isaac the Syrian, abbot of Spoleto, Italy (ca. 550)

This is not the famed Isaac of Syria (commemorated Jan 28) who wrote the Ascetical Homilies, but a monk who settled in Spoleto and was famed for his holy, solitary life, his miracles, and his discernment. The people of Spoleto sought to honor him with money and other gifts, but he refused everything and withdrew to a cell in the forest. Soon a large monastery grew up there as others joined him in his life of prayer.

Once, two nearly naked men came begging clothing from Isaac. He told a monk to go to a hollow tree some distance away, and to bring back what he found there. The monk returned with some clothing, and gave it to the beggars. They were shamed to find that it was their own clothing, which they had hidden in the tree.

A man gave two beehives to the monastery. A monk hid one of them and brought the other to the abbot. Isaac said to him, ‘Be careful when you go back to the beehive that you hid: it has been taken over by poisonous snakes. Be careful that they do not bite you.’

St Basil the Confessor, bishop of Parium (ca. 760)

In the dark days of iconoclasm, this holy bishop refused to sign the imperial order condemning the veneration of icons, and for this was cruelly persecuted in many ways by the heretics for the remainder of his life; all the while he remained ‘firm as a diamond in his Orthodoxy.’ (Prologue)

Our Holy Mother Athanasia (860)

“Born on the island of Aegina of rich and eminent parents, she gave her goods to the poor and went off to a monastery, where she heaped greater and greater asceticism on herself. She took food only once a day, and that only bread and water, and in the Great Fast only once every two days. Only at Christmas and Easter did she taste flesh and oil. Although she was abbess of the monastery, she was the servant of all the other sisters and was ashamed that any should wait on her. She was made worthy of the great gift of wonderworking, both during her lifetime and after her death.” (Prologue)