Hebrews 10.1-18 (Epistle)

1Jer zakon imajuæi sjen dobara koja æe doæi, a ne samo oblièje stvari, ne može nikada savršiti one koji pristupaju svake godine i prinose one iste žrtve. 2Inaèe bi prestale prinositi se, kad oni koji služe ne bi više imali nikake savjesti za grijehe, kad se jednom oèiste; 3Nego se njima svake godine èini spomen za grijehe. 4Jer krv junèija i jarèija ne može uzeti grijeha. 5Zato ulazeæi u svijet govori: žrtava i darova nijesi htio, ali si mi tijelo pripravio. 6Žrtve i prilozi za grijeh nijesu ti bili ugodni. 7Tada rekoh: evo doðoh, u poèetku knjige pisano je za mene, da uèinim volju tvoju, Bože. 8I više kazavši: priloga i prinosa i žrtava, i žrtava za grijehe nijesi htio, niti su ti bili ugodni, što se po zakonu prinose; 9Tada reèe: evo doðoh da uèinim volju tvoju, Bože. Ukida prvo da postavi drugo. 10Po kojoj smo volji mi osveæeni prinosom tijela Isusa Hrista jednom. 11I svaki sveštenik stoji svaki dan služeæi i jedne žrtve mnogo puta prinoseæi koje nikad ne mogu uzeti grijeha. 12A on prinesavši jedinu žrtvu za grijehe sjedi svagda s desne strane Bogu, 13Èekajuæi dalje dok se polože neprijatelji njegovi podnožje nogama njegovima. 14Jer jednijem prinosom savršio je vavijek one koji bivaju osveæeni. 15A svjedoèi nam i Duh sveti; jer kao što je naprijed kazano: 16Ovo je zavjet koji æu naèiniti s njima poslije onijeh dana, govori Gospod: daæu zakone svoje u srca njihova, i u mislima njihovijem napisaæu ih; 17I grijeha njihovijeh i bezakonja njihovijeh neæu više spominjati. 18A gdje je oproštenje ovijeh ondje više nema priloga za grijehe.

Mark 8.30-34 (Gospel)

30I zaprijeti im da nikom ne kazuju za njega. 31I poèe ih uèiti da sinu èovjeèijemu valja mnogo postradati, i da æe ga okriviti starješine i glavari sveštenièki i književnici, i da æe ga ubiti, i treæi dan da æe ustati. 32I govoraše o tom ne ustruèavajuæi se. I Petar uze ga i poèe ga odvraæati. 33A on obrnuvši se i pogledavši na uèenike svoje zaprijeti Petru govoreæi: idi od mene sotono; jer ti ne misliš što je Božije nego što je ljudsko. 34I dozvavši narod s uèenicima svojima reèe im: ko hoæe za mnom da ide neka se odreèe sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide.

Holy Martyr Tatiana (ca. 230)

She was the daughter of a wealthy Roman consul. She became a deaconess in Rome, and was seized as a Christian during the reign of Alexander Severus. Before the tribunal she fearlessly confessed Christ and, when she was taken to the temple in an effort to force her to make sacrifice, she cast down the idols by the power of her prayer. At this, the soldiers seized her and subjected her to many indignities and tortures, finally throwing her into a raging furnace. When this did not harm her, she was thrown to the wild beasts, but they refused to harm her. At last she was beheaded and thus gained her crown.

Venerable Benedict Biscop, Abbot of Wearmouth (689-690)

He came from a noble Northumbrian family in Britain, and was tonsured a monk in 653 at Lerins in Gaul. In 669 he was made Abbot of the Monastery of Saints Peter and Paul in Canterbury. He traveled to Rome in 671 to be instructed in monastic practice according to the Rule of Saint Benedict (of Nursia). Returning to Northumbria he established two new monasteries, the first to follow St Benedict’s Rule in the British Isles. He went to Rome once again in 678-679, this time bringing back the archcantor of St Peter’s, who taught the monks of St Benedict’s monasteries the chant and liturgical practices used in Rome.

Under the holy abbot’s guidance, these monasteries became flourishing centers of Christian worship, scholarship and art. The Venerable Bede (May 26) was one of his disciples. Saint Benedict reposed in peace in 689 or 690, having greatly strengthened the Church and the Christian faith in Britain.