1 Corinthians 2.9-3.8 (Epistle)

9Nego kao što je pisano: što oko ne vidje, i uho ne èu, i u srce èovjeku ne doðe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube. 10A nama je Bog otkrio Duhom svojijem; jer Duh sve ispituje, i dubine Božije. 11Jer ko od ljudi zna šta je u èovjeku osim duha èovjeèijega koji živi u njemu? Tako i u Bogu što je niko ne zna osim Duha Božijega. 12A mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo što nam je darovano od Boga; 13Koje i govorimo ne rijeèima što je nauèila èovjeèija premudrost, nego što uèi Duh sveti; i duhovne stvari duhovno radimo. 14A tjelesni èovjek ne razumije što je od Duha Božijega; jer mu se èini ludost i ne može da razumije, jer treba duhovno da se razgleda. 15Duhovni pak sve razgleda, a njega sama niko ne razgleda. 16Jer ko pozna um Gospodnji da ga pouèi? A mi um Hristov imamo.

1I ja, braæo, ne mogoh s vama govoriti kao s duhovnima nego kao s tjelesnima, kao s malom djecom u Hristu. 2Mlijekom vas napojih a ne jelom, jer još ne mogaste, i ni sad još ne možete, 3Jer ste još tjelesni. Jer gdje su meðu vama zavisti i svaðe i nesloge, nijeste li tjelesni, i ne živite li po èovjeku? 4Jer kad govori ko: ja sam Pavlov; a drugi: ja sam Apolov; nijeste li tjelesni? 5Ko je dakle Pavle a ko li Apolo do samo sluge kroz koje vjerovaste, kao što i svakome Gospod dade? 6Ja posadih, Apolo zali, a Bog dade te uzraste. 7Tako niti je onaj što koji sadi, ni onaj koji zaljeva, nego Bog koji daje te raste. 8A onaj koji sadi i koji zaljeva jednaki su; i svaki æe primiti svoju platu po svojemu trudu.

Matthew 13.31-36 (Gospel)

31Drugu prièu kaza im govoreæi: carstvo je nebesko kao zrno gorušièno koje uzme èovjek i posije na njivi svojoj, 32Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veæe je od svega povræa, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama. 33Drugu prièu kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne. 34Sve ovo u prièama govori Isus ljudima, i bez prièe ništa ne govoraše im: 35Da se zbude što je rekao prorok govoreæi: otvoriæu u prièama usta svoja, kazaæu sakriveno od postanja svijeta. 36Tada ostavi Isus ljude, i doðe u kuæu. I pristupiše k njemu uèenici njegovi govoreæi: kaži nam prièu o kukolju na njivi.

Holy Apostles of the Seventy and Deacons Prochorus, Nicanor, Timon and Parmenas

They are mentioned by name in Acts 6:5. St Prochorus became Bishop of Nicomedia and reposed in peace. St Nicanor was stoned to death in Jerusalem. St Timon became Bishop of Bostra in Arabia and ended his life in martyrdom by fire at the hands of the pagans. St Parmenas died in peace in Jerusalem.

St Irene, Abbess of the Convent of Chrysovalantou (912)

“Saint Irene, who was from Cappadocia, flourished in the ninth century. Because of her great beauty and virtue, she was brought to Constantinople as a prospective bride for the young Emperor Michael (8422-867); however, as St Joannicius the Great foretold, it was God’s will that she assume the monastic habit instead. She shone forth in great ascetical labors, and suffered many attacks from the demons; while yet a novice, she attained to the practice of St Arsenius the Great, of praying the whole night long with arms stretched out towards Heaven (see May 8). God showed forth great signs and wonders in her, and she became the Abbess of the Convent of Chrysovalantou. She was granted the gift of clairvoyance and knew the thoughts of all that came to her. She appeared in a vision to the king and rebuked him for unjustly imprisoning a nobleman who had been falsely accused. Through a sailor from Patmos to whom he had appeared, St John the Theologian sent her fragrant and wondrous apples from Paradise. She reposed at the age of 103, still retaining the youthful beauty of her countenance. After her repose, marvellous healings beyond number have been wrought by her to the present day.” (Great Horologion)