Scripture Readings
Genesis 14.14-20
(Vespers, Fathers)
14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana.
15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska,
16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude.
17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva.
18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega.
19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja!
20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.
Deuteronomy 1.8-11, 15-17
(Vespers, Fathers)
8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih.
9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam.
10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih.
11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao.
15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim.
16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim.
17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.
Deuteronomy 10.14-21
(Vespers, Fathers)
14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj.
15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas.
16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.
17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona;
18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo.
19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj.
20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni.
21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.
Luke 24.1-12
(4th Matins Gospel)
1A u prvi dan nedjeljni doðoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima;
2Ali naðoše kamen odvaljen od groba.
3I ušavši ne naðoše tijela Gospoda Isusa.
4I kad se one èuðahu tome, gle, dva èovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama;
5A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga meðu mrtvima?
6Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji,
7Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane.
8I opomenuše se rijeèi njegovijeh.
9I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem.
10A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.
11I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im.
12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.
Romans 6.18-23 (Epistle)
18Oprostivši se pak od grijeha postaste sluge pravdi.
19Kao èovjek govorim, za slabost vašega tijela. Jer kao što dadoste ude svoje za robove neèistoti i bezakonju na bezakonje, tako sad dajite ude svoje za sluge pravdi na posveæenje.
20Jer kad bijaste robovi grijehu, prosti bijaste od pravde.
21Kakav dakle onda imadoste plod za koji se sad stidite? Jer je onoga kraj smrt.
22A sad oprostivši se od grijeha, i postavši sluge Božije, imate plod svoj na posveæenje, a kraj život vjeèni.
23Jer je plata za grijeh smrt, a dar Božij je život vjeèni u Hristu Isusu Gospodu našemu.
Hebrews 13.7-16
(Epistle, Fathers)
7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu.
8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek.
9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima.
10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji.
11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola.
12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada.
13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu.
14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi.
15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo.
16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.
Matthew 8.5-13 (Gospel)
5A kad uðe u Kapernaum, pristupi k njemu kapetan moleæi ga
6I govoreæi: Gospode! sluga moj leži doma uzet, i muèi se vrlo.
7A Isus reèe mu: ja æu doæi i iscijeliæu ga.
8I kapetan odgovori i reèe: Gospode! nijesam dostojan da pod krov moj uðeš; nego samo reci rijeè, i ozdraviæe sluga moj.
9Jer i ja sam èovjek pod vlasti, i imam pod sobom vojnike, pa reèem jednome: idi, i ide; i drugome: doði, i doðe; i sluzi svojemu: uèini to, i uèini.
10A kad èu Isus, udivi se i reèe onima što idu za njim: zaista vam kažem: ni u Izrailju tolike vjere ne naðoh.
11I to vam kažem da æe mnogi od istoka i zapada doæi i sješæe za trpezu s Avraamom i Isakom i Jakovom u carstvu nebeskome:
12A sinovi carstva izgnaæe se u tamu najkrajnju; ondje æe biti plaè i škrgut zuba.
13A kapetanu reèe Isus: idi, i kako si vjerovao neka ti bude. I ozdravi sluga njegov u taj èas.
John 17.1-13
(Gospel, Fathers)
1Ovo govori Isus, pa podiže oèi svoje na nebo i reèe: oèe! doðe èas, proslavi sina svojega, da i sin tvoj proslavi tebe;
2Kao što si mu dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vjeèni.
3A ovo je život vjeèni da poznaju tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista.
4Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim.
5I sad proslavi ti mene, oèe, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.
6Ja javih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju rijeè održaše.
7Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe.
8Jer rijeèi koje si dao meni dadoh im; i oni primiše, i poznadoše istinito da od tebe iziðoh, i vjerovaše da si me ti poslao.
9Ja se za njih molim: ne molim se za sav) svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji.
10I moje sve je tvoje, i tvoje moje; i ja se proslavih u njima.
11I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi. Oèe sveti! saèuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi.
12Dok bijah s njima na svijetu, ja ih èuvah u ime tvoje; one koje si mi dao saèuvah, i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se zbude pismo.
13A sad k tebi idem, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.
Commemorations
Holy Martyr Emilian (362)
He was from the town of Dorostolon in Thrace and during the reign of Julian the Apostate became a servant of the governor in that region. Before the time of his martyrdom he was a secret Christian. An imperial legate arrived in the town with orders to seize all Christians, but failed to find any; to show his pleasure he ordered a great feast for the whole town, complete with sacrifices to the pagan gods. On the night before the appointed feast, Emilian went around the town and smashed all the idols with a hammer. The following day there was an uproar, and an innocent villager was seized and charged with the crime. Emilian, seeing this, said to himself ‘If I conceal my action, what sort of use has it been? Shall I not stand before God as the slayer of an innocent man?’ So he presented himself to the legate and confessed what he had done. When the furious official asked Emilian on whose orders he had acted, Emilian replied ‘God and my soul commanded me to destroy those dead pillars that you call gods.’ As punishment, Emilian was subjected to many tortures and finally burned alive.
St Pambo, hermit of Egypt (374? 386?)
Abba Pambo was a contemporary of St Anthony the Great and one of the greatest of the Desert Fathers. He would only eat bread which he had earned by his own labors, plaiting baskets and mats out of reeds. In his later years, he became in appearance like an angel of God: his face shone so that the monks could not look on it. Through long ascetic labor, he was enabled to control his tongue so that no unnecessary word ever passed his lips. He never gave an immediate answer to even the simplest question, but always prayed and pondered on the question first. Once, when Theophilus, Patriarch of Alexandria, was visiting the monks, they begged Abba Pambo to give the Patriarch a word. He answered: ‘If my silence is no help to him, neither will my words be.’ He reposed in peace, some say in 374, others in 386.